Plesna scena.hr

Tijelo koje zvuči ritmom

Sjećanje: Lela Gluhak-Buneta (Zagreb, 4. ožujka 1946. – Zagreb, 4. listopada 2017. )

• 
  
  Vijest o smrti plesne umjetnice Lele Gluhak-Buneta zbunila je i uzbunila Zagreb (u potrazi za fotografijama i dokumentarnim materijalom) i plesnu scenu iz koje se Lela već dosta davno povukla, umorna ili povrijeđena ili jednostavno okrenuta ispunjenom privatnom životu supruge, majke i bake. Dio mlađih kolegica poznaje je preko lijepog malog dućana Rondo koji je ostao poveznica sa plesom i plesačima, i koji je uz svjetske firme, pogotovo u početku imao i njezine kreacije koje smo odmah prepoznavali po specifičnom stilu. Naime Lela je često bila i kostimografkinja svojih predstava. No prije svega, Lela Gluhak Buneta je bila odlična, vrlo izražajna plesačica i kreativna koreografkinja koja je osnovala i vodila Zagrebački plesni ansambl i kao takva je nesumnjivo jedan od temeljaca hrvatske suvremene plesne scene.
  
  Lela je završila Školu za ritmiku i ples, na kojoj i radi kao plesni pedagog od 1964. do 1989. godine. Istovremeno, od 1966. nastupa i koreografira u Studiju za suvremeni ples. Pleše u koreografijama Ane Maletić (Magije, Stećci) i Vere Maletić (Equilibres i eksperimentalni film Koreografija za kameru i plesače) i sreća da su Ana i Vera imale mogućnost snimanja radova u Beču i Zagrebu, jer u tim radovima Lela ostaje zauvijek mlada plesačica koncentrirana u napetosti tjelesnih linija, otvorenog pomalo snenog pogleda u prostore plesa. Vrlo rano u Studiju počinje i sama koreografirati, u smislu istraživanja odnosa tjelesnog zvuka i pokreta (Ivančica Janković, članica prve generacije ZPA, pamti „uporabu glasa, vriska, krika“) i variranja i razvijanja etno ritmova. Samosvojna i dovoljno hrabra za avanturu osnivanja nove skupine i razvijanje vlastite poetike, Lela Gluhak Buneta 1970. izlazi iz Studija i osniva Zagrebački plesni ansambl koji se puni mladim plesačkim kadrom Škole za ritmiku i ples, i uopće ostaje prilično vezan sa Školom i njezinim postulatima rada.
  
  „Lela se nije priklanjala trendovima.“ – napisala mi je ovim tužnim povodom Iv Janković – „Bila je nezasitna u traganju za poticajima iz područja likovnosti, glazbe, pisane riječi i folklorne baštine koje je pretakala u novi i drugačiji plesni izričaj. Plesati na tišinu; plesati Krležine Balade; plesati na i uz novu/avangardnu glazbu hrvatskih skladatelj; plesati umjetničku obradu folklornih ritamskih i glazbenih obrazaca – tijelom koje zvuči ritmom i glasom koji kao da odzvanja preko kamenih vrleti.“
  
  Između Igre zglobova (1966) postavljene za Studio i Barocco amore mio (1989) postavljenog za atrij Klovićevih dvora, Lela Gluhak-Buneta je glavni, i poznati nam opus ostvarila unutar devet godina rada sa svojim ansamblom. (Njezino djelovanje unutar Australian Contemporary Dance Company Melbourne u periodu od 1980. do 1984. dostupno je tek kao informacija; znam za koreografije Somewhere i Waltz). Koreografirala je dvadesetak cjelovečernjih predstava među kojima je sama istaknula Folk Art, Balade Petrice Kerempuha (koreografija je nagrađena na osječkom Annalu 1975.), Kruženja, Sonorno, Figure… Surađivala je sa suvremenim skladateljima, posebno Igorom Kuljerićem, a njezine koreografije su izvedene na Muzičkom biennalu u Zagrebu, osječkom Annalu, Dubrovačkim ljetnim igrama, Splitskom ljetu, Festivalu djeteta u Šibeniku, Baletnom bienalu Ljubljana. Surađuje sa znamenitim dvojcem zagrebačke televizije Raukarom i Seljanom (zaslužnim za veliki broj glazbeno plesnih emisija i snimanja za koje se nadamo da će se jednom pronaći u arhivima HTV-a) te su ekranizacije njezinih koreografija predstavljale produkciju zagrebačke televizije na festivalima u Bologni i Pragu.
  
  U želji i vjeri da je ovaj šturi podsjetnik tek najava procesa zajedničkog sakupljanja sjećanja i dokumentarnih materijala vlastite povijesti, gledam ponovno stare snimke, i puštam Lelu da pleše.
  
  Komemoracija za Lelu Gluhak-Bunetu odžat će se u utorak, 17. listopada u 13 sati u Zagrebačkom plesnom centru.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 9. listopada 2017.

Piše:

Maja
Đurinović