Plesna scena.hr

U potrazi za Fritzi (1)

Claudia Frederica Vall (Zagreb, 11. kolovoza 1908. – Los Angeles, 4. lipnja 2008.)

• 
  
  Program prvog nastupa Zagrebačke komorne plesne grupe pod umjetničkim vodstvom Mercedes Goritz-Pavelić od 5. travnja 1933. bilježi imena pet profesionalnih plesačica, čije su nam biografije i sudbine tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata uglavnom ostale nepoznate. Jedna od njih je Fritzi Vall za koju smo, prema sjećanjima Mercedes, znali samo da je stigla do Amerike. Istražujući školu bečke plesačice i predstavnice ekspresivnog plesa Gertrud Kraus, koju su pohađale Mia Čorak Slavenska i Nevenka Perko, Katarina Žeravica je naišla na ime Claudia Vall koje je prema osnovnim informacijama upućivalo na Fritzi. Ključna osoba u otkrivanju i rekonstrukciji biografije izgubljene zagrebačke plesačice Claudije Vall bila je Judith Brin Ingber, osobna dugogodišnja prijateljica Claudie Vall Fein i autorica teksta Dance Performance in the United States objavljenog na internetskom portalu: Jewish Women's Archive: Sharing Stories, Inspiring Change, te knjiga Victory Dances: A Story of Fred Berk, a Modern Day Jewish Master (The Israel Dance Library, Emmet Publishing, Tel Aviv-Minneapolis, 1985.) i Seeing Israeli and Jewish Dance (Wayne State University Press, Detroit, Michigan, 2011.). Judith Ingber nam je tijekom elektronske korespodencije popunila niz praznina i poslala nekoliko fotografija i programa, (na njezinu zamolbu daljnji Claudijin rođak George J. Fogelson nedavno nam je poslao još nekoliko portreta i obiteljskih fotografija), te zajedno s nama nastavlja rad na daljnjem sakupljanju arhivskog materijala. (op.ur.)
  
  Informacije iznesene u ovom eseju, koji kod nas predstavlja prvi pokušaj pregleda života i profesionalnog djelovanja Claudije Vall, rezultat su intervjua koje je plesačica i istraživačica židovskog i izraelskog plesa Judith Brin Ingber vodila s Claudijom Vall od 1981. do 2008., te se temelje i na knjigama Judith Brin Ingber i to primarno na Victory Dances: A Story of Fred Berk, a Modern Day Jewish Master.
  
  Claudia Vall rođena je u bogatoj židovskoj obitelji u Zagrebu. Njezin je otac Julius (Gyuta) Vall bio poduzetnik, vlasnik ciglane i tvornice pločicama u Bedekovčini, malom mjestu nedaleko od Zagreba, gdje je obitelj Vall i živjela. Claudia je prema želji svoje majke Fanny ili Franziske Brakl Vall još od ranog djetinjstva dobivala poduku iz plesa i glazbe te je do svoje šesnaeste godine života bila „ostvarena glazbenica i plesačica“. Judith Brin Ingber sjeća se jednog članka u kojem je Claudia Vall izjavila: „Ako pođete u Zagreb i pogledate krovove pojedinih starih zgrada, oni dolaze iz tvornice mog oca. Rođena sam sa srebrnom žlicom u ustima. Imali smo guvernantu. Voljela sam plesati već kao mala djevojčica. Moj se otac, doduše, tome protivio. Smatrao je ples profanom profesijom. Ali me moja majka vodila na satove plesa. Učila sam moderan ples kod Njemice Elizabeth Turner i balet kod ruske imigrantice Margarite Froman. Kad sam imala četrnaest godina bila sam angažirana u produkciji Orašara i bilo je jako uzbudljivo...“
  
  Nakon završene srednje škole roditelji je odlučuju poslati na daljnje školovanje u Beč. U razgovoru s Ingber Claudia Vall je istaknula: „Iako sam pohađala školu koju su [roditelji] izabrali za mene, išla sam na audicije i bila sam primljena na Državnu akademiju za glazbu i izvedbene umjetnosti (Akademie für Musik und Darstellende Kunst). Jutarnje sam sate provodila studirajući glazbu i ples, a poslijepodneva studirajući glumu, anatomiju i crtanje. U početku ste u meni mogli vidjeti ono čemu su se moji roditelji nadali: poslušnu djevojčicu u crnoj uniformi i bijeloj pregači; ali u kompetitivnoj i živoj atmosferi umjetničke škole ja sam se promijenila. Otišla sam na audiciju i bila sam primljena u predstavu Maxa Reinhardta, Čudo. Zamislite razliku kada me moja guvernanta doprati do vrata za glumce i mene kada izlazim na pozornicu kako bih igrala pijanu prostitutku u Reinhardtovoj režiji!“
  
  Claudia Vall je upisala Državnu akademiju za glazbu i izvedbene umjetnosti u Beču kako bi studirala klavir koji je svirala cijeli život. Povrh toga, na istoj instituciji studirala je suvremeni ples u klasi Gertrud Bodenwieser. Tako iz programskog plakata završne izvedbe u školskoj godini 1926./1927., točnije od 23. svibnja 1927., piše da Friederike Val sudjeluje u izvedbi Suggéstion diabolique Prokofjeva. Iz razgovora s Claudijom, Ingber je saznala da nije bila zadovoljna radom Gertrud Bodenwieser te je ubrzo pronašla novu mentoricu modernog plesa. Za vrijeme svojeg boravka i školovanja u Beču Claudia Vall upoznala se s radom poznate bečke plesačice ekspresivnog plesa i koreografkinje Gertrud Kraus, koja je ujedno vodila i svoju plesnu školu u Beču. Nakon što je prisustvovala jednom plesnom koncetru kojeg je izvela Gertrud Kraus, Claudia Vall se odlučuje priključiti školi Gertrud Kraus u kojoj ostaje tri godine. Osim toga, Claudia nije bila samo učenica Gertrud Kraus, nego i jedna od plesačica u njezinom plesnom ansamblu, gdje je imala prilike upoznati i raditi sa mnogim plesačima i plesačicama, između ostalih i sa Fredom Berkom, koji je postao njezin veliki prijatelj i bio njezin dugogodišnji plesni partner.
  
  Jedna od prvih plesnih etida u kojoj su zajedno nastupili Vall i Berk 1931.godine, govorila je o kapitalizmu. Berk je imao glavnu ulogu i predstavljao je kapitalizam koji izrabljuje svoje radnike, a jedan od radnika bila je i Claudia. Etida je završila pobjedom radnika nad kapitalizmom, što je reflektiralo želje plesača i odnose kakve su priželjkivali u društvu u kojem su živjeli. Claudia Vall je pohađala i satove stepanja u plesnom studiju Freda Berka koji je otvorio u Beču, krajem 1932. ili tijekom 1933. godine, ponesen svojim dotadašnjim plesnim uspjesima.
  
  Na neko su se vrijeme životni putovi Freda Berka i Claudije Vall razdvojili. Godine 1936. Claudia se javila Fredu iz Italije, točnije iz Firence. No, prije odlaska u Italiju, Claudia Vall boravila je u Berlinu i školovala se kod Vere Skoronel i Gret Palucce. Zbog jačanja nacizma, Claudia Vall odlučila je napustiti Njemačku u kojoj se kao osoba židovskog podrijetla nije osjećala sigurno i otišla je u Zagreb. No, kako piše Judith Brin Ingber, u Zagrebu su joj nedostajali kolege plesači te napušta Zagreba i odlazi u Beč i Salzburg gdje upoznaje Angela Sartoria, ravnatelja Balletto della Cittá di Firente i Lisz Czobel koji su bili na turnejama i plesali s Kurtom Joossom u njegovom kultnom baletu Zeleni stol. Sartorio i Czobel uspjeli su uvjeriti Claudiju da im se pridruži kao profesionalna plesačica u Firenci na što se ona i odlučila te je do 1938. radila i živjela u Firenci. Nakon što su u zimu 1937. Claudia Vall i ansambl iz Firence nastupili u Beču, Fred Berk upoznaje Sartoria te se i on kasnije priključuje firentinskom ansamblu kojemu je nedostajalo plesača, te sa istim odlazi na turneje po Italiji, Francuskoj i Švicarskoj.
  
  U Firenci je Claudia Vall živjela u vrlo skromnim životnim uvjetima, u maloj garsonijeri s balkonom na kojem bi puštala glazbu na gramofonu i vježbala, često zamišljajući da je Ginger Rogers i da pleše u raznim scenama iz filmova Freda Astairea, koji su u to vrijeme bili silno popularni, a i njegov stil stepanja Claudia je upoznala indirektno u studiju Freda Berka još u Beču. U pansionu u kojem je stanovala u Firenci Claudia Vall je upoznala svog budućeg supruga, doktora Georga Kauffmanna koji je iz Njemačke došao u Firencu i zaposlio se u firentinskoj bolnici kao liječnik. Svoj posao mogao je obnašati do 1938. kada je Benito Mussolini uveo rasne mjere i proglasio Židove, između ostaloga, krivima za njegove vojne neuspjehe u Etiopiji. Među mnogim mjerama koje su se odnosile na Židove i uskraćivale im osnovna građanska prava, bila je i ona da Židovi više nisu smjeli raditi kao liječnici. U takvoj situaciji nije im preostalo ništa drugo osim da napuste zemlju. Najprije su odlučili otići u Švicarsku gdje su se u Zürichu 1938. godine vjenčali, a zatim su pokušali pronaći zemlju koja bi ih bila voljna primiti. Kontaktirali su brojna veleposlanstva u nadi da će uspjeti dobiti vizu. Claudia Vall je sa svojim jugoslavenskim dokumentima bila u boljoj poziciji nego njezin suprug koji je imao njemačke dokumente. Osim toga, njezina putovnica bila je bez oznake „Ž“ (za Židov), za razliku od njemačke putovnice njezinog muža koja se sadržavala tu oznaku.
  
  Sreća im se osmjehnula kada su saznali da ih Kuba može primiti te su godine 1938. krenuli brodom prema Havani, gradu koji je u to vrijeme podupirao plesnu umjetnost i umjetnost općenito. To se dogodilo zahvaljujući, prije svega, bogatim pokroviteljima koji su 1918. godine osnovali Sociedad Pro-Arte Musical, društvo putem kojeg su organizirali gostovanja plesnih grupa i glazbene koncerte te podizali kulturni život Havane. U takvom kontekstu, Claudia Vall isticala je da nije imala problema s navikavanjem na novi život ili osjećajem da su stranci u tuđoj zemlji, budući da su pripadali koloniji umjetnika koji su u Havanu dolazili iz svih dijelova svijeta. Osim toga, Claudia Vall je u Havani naučila španjolski i engleski, koji su joj bili peti ili šesti strani jezik koje je znala govoriti, a napose joj je engleski pomogao u kasnijem životu u Americi.
  
  © Katarina Žeravica, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2017.

Piše:

Katarina
Žeravica