Legatovo nasljeđe

Patricia Deane-Gray, The Legacy of Legat, Društvo za promicanje glazbe, plesa i glazbeno-scenske umjetnosti Hilarion, Zagreb, 2017.

  • Patricia Deane-Gray, The Legacy of Legat, Društvo za promicanje glazbe, plesa i glazbeno-scenske umjetnosti Hilarion, Zagreb, 2017.Na godišnjoj skupštini Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika održanoj na Dan hrvatskog baleta, 4. studenoga 2017. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu promovirana je knjiga o nasljeđu Nikolaja Legata (1869-1937) – The Legacy of Legat, autorice Patricije Deane-Gray, baletne umjetnice, pedagoginje i koreografkinje, u izdanju Društva za promicanje glazbe, plesa i glazbeno-scenske umjetnosti Hilarion, urednika Davora Schopfa i Mladena Mordeja Vučkovića.

    Patricia Deane-Gray rođena Bermuđanka balet je učila u Hamiltonu i u Legatovoj školi u Engleskoj, a paralelno je pohađala i Školu za glazbenu i dramsku umjetnost Guildhall u Londonu. Nakon Internacionalne baletne škole Roje – Harmoš u Kaštelima postala je solistica Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Patricia Deane-Gray pratila je Anu Roje tijekom njezina prvog posjeta New Yorku i rada u baletnoj školi Ballet Russe de Monte Carlo. U Londonu je stekla diplomu učiteljice baleta koju joj je u ime saveza Federation of Russian Ballet izdala Matilda Kšesinska. Godine 1955. otvorila je vlastitu Školu ruskog baleta u Hamiltonu a zaslužna je za većinu baletnih predstava koje su od 1958. izvedene na Bermudama, uključujući i Bermudske baletne tjedne. Osnivačica je Bermuda Civic Balleta koji je vodila od 1972. do 2002. Od 1977. predstavnica je Društva ruskog baleta u Londonu kao i predsjednica Američkog društva ruskog baleta. Predavala je na Sveučilištu Harvard. Međunarodna je koordinatorica Legatove zaklade u Londonu, a Legatov sistem i zbirku, pohranjenu u Nacionalnom arhivu u Bretton Hallu u Yorku, predstavila je izložbama u Cambridgeu, Moskvi, Jacksonu, Atlanti, Bostonu, Vancouveru, Winnipegu, Zagrebu, Splitu i Ljubljani. Višestruko je nagrađivana za svoj doprinos izvedbenim umjetnostima, a primila je i titulu Member of the Order of the British Empire – MBE (Član Reda Britanskog Carstva) od britanske kraljice Elizabete II.

    Patricia Deane-GrayKnjiga The Legacy of Legat svojevrstan je kolaž povijesnih podataka, uspomena same autorice, kao i detaljan uvid u tzv. Legatovu metodiku klasičnog baleta. Danas smo svjedoci da nacionalne kompanije sve više mijenjaju svoj sastav i postaju internacionalne, pa rekao bih i transnacionalne u smislu velike fluktuacije plesača sa svih kontinenata, međutim ova će nam knjiga potvrditi da je balet oduvijek bio međunarodna umjetnost i pokazati koliko su se ispreplitale različite nacionalne škole baleta, a sve rekao bih, vezano uz društveno-političke globalne situacije. Sam Nikolaj Legat ustvrdio je za svoju metodiku da je to „francuska škola koju su oni zaboravili“. (Deane-Gray, 2017:22).

    Znamo da povijesnu osnovu baleta čine francuska i talijanska baletna škola koje su imale veliki upliv na razvoj baleta i u mnogim drugim europskim državama kao što su primjerice Danska i Švedska, a naročito na ruskom carskom dvoru u Sankt Peterburgu. Tako iz francuske škole s prijelaza 18. na 19. stoljeće nastaje danska škola pod nazivom Bournonville, po Augustu Bournonvilleu (1805-1879), a u samoj Francuskoj, u Parizu se nastavlja razvoj romantičnog baleta tijekom prve polovine 19. stoljeća dok drugu polovinu 19. stoljeća smatramo vrhuncem klasičnog baleta, ponajviše u baletima Mariusa Petipaa (1818-1910) koji radi s plesačima ruske carske škole koja je proizašla iz kombinacije francuske i talijanske škole koja je danas poznata pod imenom Cechetti metoda, po Enricu Cechettiju (1850-1928).

    Nikolaj LegatNakon ruske revolucije i Prvoga svjetskog rata, preko Djagiljeve kompanije Ballets Russes klasični balet se revitalizira i disperzira po čitavom svijetu, a ta kompanija stvara nova djela na nasljeđu ruskog carskog baleta prihvaćajući moderne tendencije. Upravo je to doba kada Nikolaj Legat, koji je zajedno s bratom Sergejem bio učenik svog oca Gustava Legata, ali i velikog Christiana Johanssona (1817-1903), širi u emigraciji onu rusku carsku školu baleta koju danas poznajemo pod imenom Legat i na kojoj su stasale generacije plesača kako u Rusiji tako i diljem svijeta. I sama Agrippina Vaganova (1879-1951) sljedbenica je te škole i u novim društveno političkim okolnostima u Sovjetskom Savezu osmišljava svoju verziju ruske metodike koja je u duhu vremena bila nešto stroža i rigidnija. Na zapadu Serge Lifar obnavlja balet Pariške Opere, George Balanchine i Mihail Fokin razvijaju balet u Americi, pa je tako i američka škola baleta Balanchineova ogoljena i tehnički elaborirana verzija ruske škole, a najkasnije se formira tzv. britanska škola čija je začetnica Ninette de Valois. Dakle, najvažnije nacionalne škole koje su danas opstale su: talijanska koja nosi ime Cechetti, danska (Bournonville), američka na nasljeđu Balanchinea, francuska, britanska i dvije ruske, a to su kao što je već rečeno po modelu carskog ruskog baleta tehnika Legat koja se i danas njeguje i čuva na zapadu i sovjetska ruska verzija Vaganova, koja je nakon rušenja željezne zavjese preplavila svijet.

    Ana Roje i Oskar HarmošZanimljivo je proučavati sve te poveznice i utjecaje, pa tako znamo da su ti globalni događaji imali utjecaj i na naš balet dolaskom Margarete Froman, pa kasnije odlaskom Mije Čorak Slavenske u svijet, od berlinske plesne olimpijade 1936., preko Pariza kod Sergea Lifara pa sve do Amerike, kao i pojavom Ane Roje i Oskara Harmoša koji su Legatovu metodu učili u Londonu, od samog Legata koji im je izravno prenio svoje znanje i bogato iskustvo. Patricia Deane-Gray učenica je naše Ane Roje i veliki zaljubljenik, gotovo fanatik baletne umjetnosti, te je u ovu knjigu pretočila godine i godine rada, istraživanja, nastupa i susreta s brojnim umjetnicima. Na njezinoj rodnoj Bermudi 2012. je proslavljena četrdeseta obljetnica Bermuda Civic Balleta, a tom sam prilikom imao čast postaviti svoju verziju baleta Romeo i Julija Sergeja Prokofjeva s našim nacionalnim prvacima Edinom Pličanić i Tomislavom Petranovićem, o čemu također možete čitati u ovoj knjizi.

    Dakle, osim povijesnih podataka i bogatih uspomena same autorice, knjiga obrađuje i anatomiju ljudskog tijela vezano uz klasični balet kao i samu metodiku, korake i kombinacije koji se ponešto razlikuju od načina po kojem smo mi podučavani, ali da citiram Jamesa Robeya (2011): „Raznovrsne klasične baletne tradicije Cechetti, Bournonville, Vaganova, Legat itd., razvile su se po istom konceptu lijepoga u plesu. Za one klasičnoga uma, ljepota prebiva u skupu univerzalnih vrijednosti koje ne treba dovoditi u pitanje; za klasični balet ta univerzalnost uključuje koncepte linije, simetrije i harmonije… Razlike u njihovim pristupima su izuzetno male jer svi teže istom idealu savršenstva.“
    Nikolaj Legat
    Govoreći o baletu, Alastair Macaulay oslanjajući se na razmišljanja Sergeja Djagiljeva smatra da se o klasicizmu može govoriti na dva načina (Adshead, 1986: 68). Prvi način upućuje da je klasicizam naprosto akademsko baletno školovanje. Drugo značenje klasicizma za Djagiljeva je više teoretsko i filozofsko nego tehničko (ibid., 71). Ono predstavlja idealizam i red koristeći konvencije i tradicije koje proizlaze iz klasičnog nasljeđa. Dok Macaulay vidi elemente klasicizma u mnogo suvremenih djela, britanski koreograf Frederick Ashton (1904- 1988) smatrao je u svoje vrijeme da je klasični balet toliko bogat da može u sebe primiti i apsorbirati sve vanjske utjecaje (Cohen, 1992:171).

    Sukladno tome baletna pedagoginja Vera Volkova (1905-1975) je izjavila: „Balet je znanost ali i umjetnost jer slijedi pravila. Znanost je i zbog toga što ako se prekrši bilo koje od pravila koja se postavljaju u učionici, tada će to uočiti ne samo stručnjaci, nego i publika. Posao nas nastavnika je da nadziremo održavanje tih pravila i da plesači razumiju ta pravila. Zadatak koreografa je da krši sva pravila i da koristi distorzije iz osnovne školske tehnike.“ (Crisp i Clarke 1974:63).
    Internacionalne baletne škole Roje – Harmoš u Kaštelima
    Upravo ovaj citat govori nam o važnosti akademske tehnike koja je očuvana i prenošena generacijama kroz metodike kao što je Legatova, i koja kao svojevrsna konstanta omogućava onima koji je savladaju ne samo da sačuvaju konvencije i tradicije već i da se otvore raznim suvremenim trendovima. Stoga, vjerujem da će ova lijepo opremljena knjiga biti od koristi zainteresiranoj javnosti i omogućiti uvid u značajan dio povijesti baletne umjetnosti ali i mogućnost komparacije Legatove s drugim metodikama koje su opstale. Jean–François Lyotard se kroz koncept „netrpeljivosti prema velikim naracijama“ (Auslander, 2008:133) zalagao za osobna svjedočanstva i za partikularno suprotstavljeno univerzalnome. Rekao bih da je ova dijakronijska linija Nikolaj Legat – Ana Roje – Patricia Deane-Gray, razvidna već na naslovnici knjige, upravo takvo osobno svjedočanstvo koje se ne suprotstavlja nego se lijepo uklapa u intertekstualnu baletnu povijest koja se i dalje ispisuje.

    © Svebor Sečak, PLESNA SCENA.hr, 8. studenoga 2017.

kritike i eseji