Plesna scena.hr

Reljef u pokretu

O videozapisu koreografije Refleksija Vlaste Kaurić (Zagrebačka televizija, 1983, red. Iva Jelačić) povodom projekcije unutar Plesno-arhivskog događanja Refleksije u organizaciji llinkt!-a održanog 1. prosinca u Školi suvremenog plesa Ane Maletić

• 
  
  Ples nikada ne izgleda dva puta isto, osim na filmu. U kazališnoj i plesnoj umjetnosti, svaka izvedba je efemerna, prolazna i neuhvatljiva. Ona uistinu i u potpunosti postoji jedino u trenutku izvedbe, a potom kao dezintegrirani utisak u sjećanjima onih koji su joj svjedočili – kako sjećanjima gledatelja tako i izvođača. Svaka reinkarnacija iste koreografije u sebi nosi otisak vremena provedenog nad njom, konteksta vremena u kojem nastaje, danog vodstva i izvođača koji uvijek unose i svoje (su)autorstvo. Snimanje, odnosno film je forma koja nudi očuvanje i dodatnu fiksaciju, ali pod cijenu grubosti i hladnoće koju raskorak između medija nužno donosi. Dolazi do vremenske i prostorne udaljenosti budući da se radi o dvodimenzionalnom zapisu koji je montiran. Dolazi i do ukidanja odnosa dijeljenja prostora i vremena gledatelja s izvođačima na sceni. Medij filma može ponuditi djelomično zapisivanje i očuvanje. On nije samo notacija – on je zapis događaja izvedbe (poput fotografije slike ili možda bolje – skulpture). Riječ je o posve drugom mediju koji ipak može ponuditi i očuvati određeno iskustvo originala.
  
  U sklopu višedisciplinarnog plesno-istraživačko-arhivskog događanja Refleksije u organizaciji llinkt!-a pristupilo se koreografiji Vlaste Kaurić Refleksije u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla iz 1983. godine koja je sačuvana zahvaljujući snimci Zagrebačke televizije u režiji Ive Jelačić. Nije riječ samo o dokumentaciji i arhiviranju nego i o umjetničkoj interpretaciji i istraživanju spoja između umjetničkog medija izvedbe i filma.
  
  Snimka koreografije Refleksija zadržava određen intenzitet emocionalnog i estetskog sloja same izvedbe koja podrazumijeva visok prostorni i vremenski intenzitet i neposrednu prisutnost plesačkog tijela. Film ne može ponuditi tu razinu uvjerljivosti. Posrednost filmske kamere, u slučaju Zagrebačke televizije – jedne, čije su filmske role repeticija rezane i montirane, isključuje važan aspekt medija izvedbe, a to je svjedočanstvo. Frontalna pozicija kamere iz koje gledamo crnu kutiju studija pretpostavlja prostor gledališta puno objektivnije i obuhvatnije nego što je u sposobnosti živog gledatelja. Dok pogled gledatelja ima puno nepravilniju putanju budući da posjeduje izbor između usredotočivanja u pojedinost određenog pokreta i preplavljenost sa slikom koja se na sceni stvara, snimka djeluje poput oživjelog narativnog slikarstva. Vidimo reljef u pokretu, ali nismo uronjeni u njega i preplavljeni njegovom neuhvatljivošću. U kazalištu se gledateljevo oko stalno spontano usmjerava te sama prisutnost ne dopušta toliku izoliranost i objektivnost kakvu snimka nudi. Na snimci se u većoj mjeri radi o siluetama. Takva, samo vizualna percepcija dvodimenzionira osjećaj za prostor. Gubi se plastičnost i tekstura izvedbe. Prostornost se može shvatiti ali ne u potpunosti i doživjeti. U kazalištu se intenzivnije doživljava dubina scene kao i brojnost i snaga izvedbenog ansambla koji se kada ih vidimo smanjene na zaslonu, bez okolnog doživljajnog i atmosferskog konteksta – umanjuju.
  
  Unatoč svim preprekama i raskoracima između medija, u slučaju Refleksija, neutralna igra sa sjenama plesača u samoj scenskoj izvedbi otvorila je kod za vrlo organski filmski postupak pretapanja i uslojavanja slike koji je film oblikovao u tečnu interpretaciju izvedbe usvajajući posebnu doživljajnost plesa u medij filma. Koristeći pretapanja i uslojavanja slike plesača u pokretu, nudeći efekt nježne, suptilne, stroboskopske kamere (koja se od samih početaka filmske umjetnosti veže upravo uz snimanje plesa), redateljica Iva Jelačić uspjela je premostiti i ublažiti grubost filmskog medija. Umnožavanjem tijela u pokretu, vraća se snaga broju plesača koji intenzivnije vlada kadrom, bliže intenzitetu koji taj broj plesačkih tijela izaziva na sceni.
  
  Naglašava se složenost, preciznost i detaljnost same mozaične koreografije koju film više ne nudi ulijenjenom oku ispred zaslona nego gledatelja uranja i gubi u mnoštvu koje se ne može popratiti, koje preplavljuje. A mogućnosti da se gledaju ostaci titraja pokreta, izdvojenih iz vremena, koji prolaze i istječu jedan za drugim – kao da u valovima upozorava na efemerno, prolazno iskustvo same izvedbe.
  
  © Maja Ležaić, PLESNA SCENA.hr, 6. prosinca 2017.

Piše:

Maja
Ležaić