Plesna scena.hr

Oči širom zatvorene za suživot

O koegzistenciji i ljudima, autorica Irena Mikec, Gliptoteka HAZU, premijera 9. studenog 2017.

• 
  
  Što ako plesaču oduzmemo vid? Pojačavaju se sva ostala osjetila, izoštrava se svijest o drugim ljudima u blizini, fokus se, iako paradoksalno, pomiče na van, ne na unutra. Odjednom smo pažljiviji da ne bismo ozlijedili i sebe i druge u sudaru s preprekama. Čujemo svaki šum, opipavamo svaku teksturu, naša se osjetila uvježbavaju na veću senzitivnost. Upravo tomu svjedočimo u novoj predstavi Irene Mikec O koegzistenciji i ljudima, u kojoj se dvoje ljudi nalazi u istraživanju zajedničkog prostora djelovanja u kojemu su prepušteni jedno drugome.
  
  U svome prethodnom radu, solu O usamljenosti i ljudima, Irena Mikec introspektivno se zagledava u sebe. Njezin pogled istovremeno istražuje i prostor van sebe, vodi tijelo u neprestano sudaranje sa zidovima. Publika je pritom nijemi svjedok kojeg u jednom trenutku ona susreće u pogledu, stoji širom ispruženih ruku i dugo ih i izravno promatra suočavajući ih s vlastitom samoćom. Pogled se, odnosno vid, kao ovdje ključan element, u novoj predstavi potpuno ukida. Ovaj je put riječ o duetu Eleonore Vrdoljak i Zvonimira Kvesića čije su oči prelijepljene bijelom trakom.
  
  Kontakt improvizacija povezanih očiju nije neuobičajena praksa u suvremenom plesu i upravo služi gore navedenim vježbama izoštravanja senzibilnosti na odnose s drugim plesačima. Kod Irene Mikec, osim što je ovaj zadatak jasnom strukturom pretočen u scenski prikaz, gotovo da i nema fizičkog kontakta među izvođačima u onom tradicionalnom smislu. Taj kontakt nije očima vidljiv, ali ga publika itekako osjeti i može pronaći u međuprostoru senzorne napetosti među izvođačima.
  
  Neuobičajeno duguljasta galerija na drugome katu Gliptoteke HAZU često je bila inspirativna suvremenim plesačima kako bi se poigravali percepcijom, manipulacijom vidnoga polja. Irena Mikec čini to isto na neki način, voajerskim pogledom na plesače. Izvedbeni prostor publika omeđuje s dvije strane, dok su druge dvije fronte omeđene zidovima. Kvadratno izvedbeno polje označeno je zelenim tepihom koje u početku otvara put brojnim motivima, od malograđanski savršenog travnjaka, preko dječjeg igrališta do rajskoga vrta, no ta površina prije svega ostaje sigurna zona, meka podloga za slobodno, nesputano kretanje. Bijele košulje izvođača dodatno naglašavaju nevinost neznanja i nesigurnost početka istraživanja, čistoću, otvorenost i iskrenost pokreta. Travnjak je naravno ovdje i u praktičnoj i u označiteljskoj službi finoga tla pod nogama što jedino preostaje plesaču bez vida koji gubi dimenzije širine i visine, a upravo je gravitacija najsnažniji osjećaj u tijelu.
  
  Izvođači su zaista često na tlu, sklupčani uz rub scene, kotrljaju se uz povremene suspenzije plutajući s ekstremitetima u zraku, da bi postupno sve sigurnije otkrivali svoj okoliš. Eleonora Vrdoljak, mlada izvođačica zrelog stava i snažne prisutnosti, izvodi upravo žustar duet s tlom odguravanjem, odskakivanjem, rolanjem, kao da pokušava ispitati kojim se sve dijelovima tijela može oduprijeti o meku podlogu. Oboje često samo hodaju mirno ispruženih ruku označujući vlastite rubove dok ne dotaknu zidove, ili stopalima ispipavaju rub tepiha markirajući izlaz iz sigurne zone. Zvonimir Kvesić, plesač zaista jedinstvene fizikalnosti koristi upravo svoje neobično duge ruke probijajući se iz unutarnjeg u vanjski volumen pokretima na granici između geste i slučajnog trzaja. Nakon individualnih istraživanja uvijek se vraćaju jedno drugome, ulazeći jedno drugome u intiman prostor, zrcaleći se. Njihov prostor iako ograničen postaje mjesto slobode i međusobna uvažavanja, s dovoljno mjesta za samostalnost i suradnju.
  
  O koegzistenciji i ljudima komoran je i minimalistički rad čija sporost i jednoličan ritam kao posljedica čestih ponavljanja pokreta i glazbenih motiva brzo rezultira zamorom. Prvi dio O usamljenosti i ljudima u tom je smislu puno snažniji rad. S druge strane, Irena Mikec je ovaj put kreirala sigurnu, smirujuću oazu u kojoj i plesači i publika mogu luksuzno kontemplirati, nasuprot frenetičnome okolišu iz kojeg su u tu oazu ušli.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 19. prosinca 2017.
  
  O koegzistenciji i ljudima
  autorica Irena Mikec
  premijera  9. studenoga 2017.
  izvode: Eleonora Magdalena Vrdoljak, Zvonimir Kvesić
  asistentica na projektu: Irene Dumbović, dizajn: Dora Đurkesac
  produkcija: Koreokroj 2017

Piše:

Jelena
Mihelčić