Plesna scena.hr

S grčem u želucu

Masa dance company, Zagreb: Ništa nije krivo 2, autorica Aleksandra Mišić

• 
  
  Početkom 2012. Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić (Masa dance company) kreirali su uspješnicu Ništa nije krivo koja je dugo punila dvorane u Zagrebu i šire. Dinamična i vesela predstava za djecu okupljala je profesionalne i takozvane amaterske plesače – koliko je danas u Hrvatskoj moguće živjeti samo od posvećenog bavljenja umjetničkim plesom pa se zvati profesionalcem drugo je pitanje – i progovarala o osobnosti u životu i plesu. Gotovo šest godina kasnije, u prosincu 2017, Aleksandra Mišić postavlja predstavu Ništa nije krivo 2 u kojoj je atmosfera posve suprotno mračna, depresivna i shizofrenična, a uz plesače Dinu Ekštajn, Saru Ipšu, Ognjena Vučinića i Aleksandru Mišić, predstavu izvodi i glumica Dubravka Crnojević-Carić. Osobnost kao središnja tema prethodne predstave ovdje je posve poništena stanjem onkraj razuma i utapanjem u bezizražajnosti pa je teško da će itko nakon nje biti veseo i optimističan kao u prvom nastavku, prije u nevjerici, ali ipak sa snažnom emocijom, nekim grčem u želucu, no nikako ne indiferentan.
  
  Aleksandra Mišić kao da ocrtava naličje naše okoline, kolektivnu psihozu, blokadu i bezizlaznost apatije. Izvođači su više zamrznuti u pozama, negoli plešu, kao da se češće zaustavljaju negoli pokreću, ponekad samo titraju na mjestu ili uzastopce ponavljaju jedno te istu seriju pokreta. Ukoliko i dođe do nešto razvedenije kompozicije, tada se neurotično razmile scenom. Koreografija je bogata gestom i grimasom, uz ponavljanje nekoliko motiva poput imitacije pištolja u prstima kojeg izvođači često upere prema samima sebi ili udaranja stisnutom šakom u vlastiti trbuh. Tek rijetko se iz njihovog nerazgovjetnog i nesuvislog pokreta i govora može razaznati društveno uklopljen, ali u ovom kontekstu jednako začudan pokret poput grupnog uzdizanja navijačkih šaka ili dlanova sklopljenih u molitvi.
  
  Dubravka Crnojević-Carić, nezgrapno zalutala među plesače, ali posve uklopljena u čitavu tu beznadnu sliku, prati ih svojim suludim mrmljanjem i besmislenim izjavama koje neprestano ponavlja. „Lažne nagrade su uvijek u srazmjeru s radom i žrtvom“ ili „Sve je povezano podzemnim i obiteljskim vazama“, govori ona. Kada se dovoljno prepustimo tom trabunjanju i ne zamaramo se njegovim značenjem, gotovo kao da slušamo nulti govor prepun floskula posuđen iz medijskih izjava. Dina Ekštajn izvrsna je kao zombi kada nekontroliranih udova i lica prekrivenog kosom gmiže scenom naprijed pa zatim u Hanekeovskom stilu premotavanja trake unatrag. Dok je Sara Ipša luckasta i duhovita u animalnom vrzmanju, kasnije u oponašanju Dine Ekštajn, Aleksandra Mišić je smrtno ozbiljna, napeta i na trenutke zastrašujuće neuračunljiva. Ognjen Vučinić jedini nije uspio izaći iz navike u pokretu i karakteru te je ostao zasjenjen ženskim izvedbama.
  
  Scenom dominiraju bijela bolnička nosila, u jednom su kutu smotuljci najlona o koje se izvođači zapliću, a s druge strane prostrt je najlon s mjehurićima koji pucketa kada se preko njega prelazi (scenografija AMI). Osim ispitivački usmjerene svjetiljke iznad Aleksandre Mišić na početku predstave, dizajn svjetla nije značajnije pridonio uprizorenju (rasvjeta Saša Bogojević/Toni Modrušan). U kostimu koji je na prvi pogled svakodnevna odjeća, s vremenom se ističu raspori na leđima plesača otkrivajući njihova gola leđa, da bi tek na kraju Ognjen Vučinić presvlačenjem dao do znanja da je odjeven naopačke, pa je, posebno kada izvođači zastaju čvrsto prekriženih ruku, teško ne pomisliti na luđačke košulje (kostimografija Jadranka Hlupić-Dujmušić). Osim što podcrtava atmosferu s hororskim gudačkim dionicama i zvukovima elektroničkih uređaja s hladnim bipkanjem i zujanjem (Ryoji Ikeda), glazba daje i ključan pečat predstavi pri njezinom kraju uz stihove Tracy Chapman – „Give me one reason to stay here“.
  
  Predstave Aleksandre Mišić su uvijek bile uspješne u prenošenju snažne emocije, no ovaj put predstava funkcionira i dramaturški, otvarajući put mogućim čitanjima na tragu društvenih okolnosti. Zanimljivo je da u programskoj bilješci autorica bira „ne reći ništa o tematici, niti spominjati ikakvu problematiku“, oduzima objašnjenje s ciljem djelovanja, ne namećući interpretaciju i oslanjajući se posve na „ludilo zdravog razuma“. Ništa nije krivo 2 čini se inscenira upravo iskrivljenost koja prožima gotovo svaki aspekt današnjice unutar koje je teško ostati staložen bez pomisli na odlazak. Aleksandra Mišić ne nudi bijeg, ne ugađa, nego ponire u srž tog kolektivnog osjećaja nemoći i besmisla.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 10. siječnja 2018.
  
  Ništa nije krivo 2
  autorica Aleksandra Mišić
  izvođači: Dubravka Crnojević-Carić, Dina Ekštajn (SSP), Sara Ipša, Aleksandra Mišić, Ognjen Vučinić
  premijera: 4. prosinca 2017. (Histrionski dom, Zagreb)
  kostimografija Jadranka Hlupić-Dujmušić, scenografija AMI, glazba Ryoji Ikeda, Laurence Equilbey, Tracy Chapman, AMI, rasvjeta Saša Bogojević/ Toni Modrušan, tehnika Tomislav Felbar, Tihana Šeremet, producent Ivan Mrđen, Masa dance company

Piše:

Jelena
Mihelčić