Skice tijela i vremena: potencijali improspektivne političnosti
Festival Improspekcije2017.
-
Organizirano u tijeku četiri vikenda, ali i prelijevajući se preko njih, ovogodišnje izdanje festivala Improspekcije bilo je posvećeno istraživanju odnosa između improvizacije, somatike i njima inherentne političnosti. S obzirom na svoju kolektivnu i efemernu prirodu, svaki je izvedbeni rad političan, no kada je riječ o specifično političnoj umjetnosti, uglavnom se nameće ideja eksplicitno formulirane ideološke pozicije te manje ili više propagandnog tona. Međutim, u kontekstu ovogodišnjih Improspekcija, riječ je preuzela drugačija vrsta političnosti, koja promišlja drugačije moduse transgresivne moći umjetnosti i izvedbe od one sudaranja argumentima i transparentima (koliko god sudaranje argumentima i transparentima ponekad bilo važno i nezaobilazno).
U vrijeme kada smo verbalno povezani diljem čitava svijeta, a tjelesno odsječeni od vlastitih tijela, kada čak i ratio u društvu racionalističke tradicije gubi na važnosti s pojavom alternativnih činjenica i inih oksi/morona, potencijali propitivanja individualnih i društvenih danosti kroz prakse koje njeguju holistički pristup čovjeku, otvorenost i spontanost te koje se poigravaju izvedbenim formatima i klasičnom estetikom hitnije su no ikad. Kroz selekciju raznorodnih događanja, festival je utjelovio labavljenje krutih spojnica i potiranje binarnih opreka, demonstrirajući mogućnosti mekog tkiva između te slobode izbora, koju možda nismo i znali da imamo, ako samo uzmemo dah.
DOM (21. i 22. listopada)
Prvi je na repertoaru bio projekt Sonje Pregrad premijerno izveden u suradnji sa sedam mladih plesnih i novomedijskih umjetnica pod nazivom DOM, koji tematizira upravo načine na koje se dom može oblikovati kroz istovremeno poštivanje individualnosti i međusobni brižni kontakt. Izvedba koja je donekle spontano okupila žensku postavu na zanimljiv način priziva i promišljanje o specifično ženskoj povijesti i njezinoj vezi s privatnom sferom doma. No, povijesno dom nije za ženu bio tek mjesto opresije, nego i prostor ženske kreativnosti, a puderaste boje prostora ALU, također indikativno u kapelici zgrade «Slava Raškaj», stvorile su topao i ženstven prostor igre. Prostor je prizivao asocijacije na Vlastitu sobu Virginije Woolf; studiju ženskog autorstva Gilbert i Gubar pod naslovom Luđakinja na potkrovlju, inspiriranu likom Berthe iz Jane Eyre, kao metaforom ženske kreativnosti koja, potisnuta u potkrovlje svijesti, postaje demonskom i destruktivnom; Žute tapete Charlotte Perking Gilman…
Prostorom raspoređeni motivi poput šivaće mašine i mnoštva tkanina, vate i deterdženta, sušila za kosu, jaja i bizarnih keramičkih kremšnita stvaraju mogućnosti jednog posve ženskog kaosa. Svaka je od umjetnica, koristeći vlastito tijelo i vlastiti medij, oblikovala prostor, koji je sa svakom izvedbom, unatoč strukturiranoj bazi improvizacije, zadobivao drugačiji ton, tijek i atmosferu. Ovaj dom želi uzeti natrag dom od mačističkog diskursa agresije i posesivnosti, plitkog ponosa i neprijateljstva prema drugom i drugačijem, ovo je dom slobodi ekspresije, nježnosti i solidarnosti, jednakovrijednima uspjehu i padovima, tenzijama i smiraju.Glečer extended (27. – 31. listopada)
Nakon DOMa, uslijedio je Glečer extended, rezultat višegodišnje suradnje plesnih umjetnika Sonje Pregrad, Silvije Marchig, Pavla Heidlera te kompozitorice Ane Horvat, te produžena verzija istoimenog, ali ipak znatno drugačijeg, projekta iz 2015. godine. U aktivnoj interakciji umjetnika s prostorom i vremenom u njihovoj materijalnosti, stvoren je paralelni univerzum koji je svakoga dana ljude obavijao i otpuštao na drugačije načine, koji je ponekad tiho vibrirao, a ponekad bolno ječao. Sedam dana zaredom, od toga pet otvorenih za javnost, svaki puta u trajanju od četiri sata, unutar kojih publika slobodno uranja i izranja iz iskustva, u četiri različite prostorije. Mala dvorana Pogona Jedinstvo. Dvije dvorane Odsjeka za ples ADU. GMK. Virtuozno tijelo, sretno tijelo, umorno tijelo, ranjeno tijelo. Glečer je rastegnuti trenutak slobode izbora i tjeskobe izbora, intime i osamljenosti, toplog čaja i hladnog poda. Spontana kreacija, zgušnjavanje, prepuštanje, raspuštanje. Za Glečer se riječi ne lijepe.
Paralelno se uz izvedbu Glečera odvijao eksperiment WritingExposed pod vodstvom Ive Nerine Sibile, koji je okupio nekolicinu autorica, uglavnom dramaturginja, koje su tijekom trajanja izvedbe slobodno pisale, a njihovo se pisanje projiciralo na komadićak zida, dostupan pogledima, no ne suviše nametljiv. To jest, osim kada ga izvođači, igrajući se s elementima prostora, ne raspale po zidu. U ovoj pisanju neprirodnoj situaciji, nastajali su različiti fragmenti misli i osjećaja ne samo kao trag/dokument izvedbe, nego i kao potencijal za iznalaženje drugačijih načina pisanja o izvedbi, što je suvremenoj kritici i teoriji prijeka potreba.
Jevtović & Larrèrović : Chorégraphie, BABY! 6. epizoda / Živjelo majčinstvo (Hail Mammary) (4. studenoga)
Kao dio projekta Jane Jevtović & Céline Larrèrović Choregraphie, BABY!, koji dekonstruira vokabular suvremenog plesa, Hail Mammary dovodi na scenu dječicu izvođačica, jukstaponirajući njihove identiteta kao plesačica i kao majki. Prema njihovim vlastitim riječima, ideja je svojevrsni egzorcizam kompulzivnog filozofiranja o plesu te označitelja bez značenja u koreografiji, što bi u ovoj konkretnoj epizodi imalo biti prizemljeno zahtjevima i potrebama majčinstva. Nažalost, dva su se djeteta, kako to već s dječicom u to nezgodno jesenje vrijeme biva, razboljela te je samo jedna beba, Teo, sudjelovala u skraćenoj varijanti izvedbe koja je onda više funkcionirala kao prezentacija, negoli kao punokrvni performans. Duhovito i samosvjesno, dvije su prisutne umjetnice, od kojih je jedna teška srca sina privremeno prepustila očevim brižnim rukama kako bi prisustvovala izvedbi, opisivale svoj rad, svoja iskustva, prateći i verbalizirajući osjećaje koji im naviru u procesu. Treća je izvođačica slala pjesme i komentare preko mobitela, poput prave moderne majke. Razoružavajuća iskrenost i ironija ovih plesačica može biti samo nadmašena prirodnom karizmom prisutnog momčića od svojih respektabilnih godinu dana. Hail, Mammary, u svakom slučaju.
Mini KONFERENCIJA 1. dio (4. studenoga):
Radionica: Jana Schildt – radionica: Otjelovljena transformacija sukoba (5. studenog)
Prezentacija rada u nastajanju Lana Hosni i Zrinka Šimičić Mihanović: pOGLED: Izvana Unutra
Ovogodišnje su Improspekcije predstavile i format iskustvene konferencije, koja je uključivala po dva izlaganja i jednu izvedbenu igru pod vodstvom Urbana Kmeta, koja je nakon bloka predavanja pomagala sastaviti i preslagati dojmove i ideje predavanja kroz tijelo i pokret.
Na prvoj je konferenciji najprije Zrinka Šimičić Mihanović predstavila mali fragment vlastitog promišljanja o somatskom radu, kojim se aktivno i sustavno bavi niz godina, unutar širega društvenog konteksta, s posebnim fokusom na (pseudo)dihotomiju unutra-vani kao jednoj od četiri Labanove teme kretanja. Soma, često reducirano prevođena kao tijelo, obuhvaća različite dimenzije čovjeka, odnosno obuhvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti, uključujući tijelo, psihu, intelekt, osjetilne i osjećajne aspekte – sve ono što je prema nagnućima suvremene civilizacije lakše verbalno raslojavati, nego pojmiti kao jedinstveno. Naša je soma tijekom života pounutrila i upamtila više no što svjesni um može pojmiti, a ta silina informacija određuje način na koji doživljavamo svijet i na njega reagiramo. Takva mreža uvjetovanja i obrazaca, koji djeluju fiksirano i neprobojno, na čovjeka djeluje sputavajuće te može dovesti do niza unutarnjih i vanjskih konflikata, koji se ciklički ponavljaju. No, somatskim se radom otvara mogućnost izbora, koja pak otvara prostor stvarnim promjenama, koliko na individualnom, toliko i na društvenom planu.
Kako interagiraju unutrašnje iskustvo i vanjska ekspresija, na koji način iskustvo inicirano unutar tijela može posegnuti izvan granica toga tijela i doprijeti do drugog tijela, a s time u vezi i može li se takva društvena promjena inicirati i kroz izvedbenu praksu te na koji se način gledatelje može uvući u iskustvo bila su neka od temeljnih pitanja rada u nastajanju Zrinke Šimičić i Lane Hosni pod nazivom pOGLED, čija je prezentacija održana idući dan u velikoj dvorani teatra &TD. Tek na početku zajedničkog istraživanja i još daleko od planiranja predstave kao takve, prezentacija je ipak ponudila vrijedan uvid u tijek intrigantnog i teško uhvatljivog procesa rada, koji obećava iznimne potencijale. Promatrajući izvođačice kako uranjaju u svoju unutrašnjost, kako im se pogled okreće naizmjence na unutra i na van, gledatelji možda nisu u stanju pratiti njihov put u potpunosti, ali uz preduvjet prepuštanja i povjerenja, publika donekle paralelno uranja u sebe te dio ritmičnih kretnji i osjećaja prelazi i na tijelo recipijenta.
Na konferenciji je i medijatorica konflikata, Jana Schildt, ukratko predstavila temeljne ideje svoje prakse, koja kao svoj bitan dio uključuje i elemente somatskog pristupa, a koje su idućega dana sudionici radionice Otjelovljena transformacija sukoba, imali priliku produbiti i iskušati. Suvremena je zapadnjačka civilizacija uvelike usidrena u verbalnoj praksi te se ekspresija, recepcija i percepcija prelamaju najvećim dijelom kroz verbalno iskustvo, no upravo ondje gdje riječi zapinju, mogu se iskazati drugačiji modusi komunikacije. Vrijednost i lakoća tišine, blagodat koju donosi otpuštanje jednodimenzionalnog bijesa prema drugome, te traganje za novim modusima razumijevanja samo su neki od primjera koje je Jana Schildt predstavila, uključujući u radionicu, između ostaloga, uprizorenja, imitacije, razgovore bojama te Small dance Stevea Paxtona!
Madalina Dan: Agencija dodira (7. –9. studenoga) + radionica (11. studenoga)
Karolin Kent: Unutra/Vani (10. studenog)
Predstavljanje projekta Somatska mreža Hrvatske (10. studenog)
mini KONFERENCIJA 2.dio (11. studenoga)
Izvedba: Improspekcije pozivaju: Ema Crnić, Davorka Horvat, Ivana Pavlović, Tommaso RolandoMadalina Dan po drugi je put bila gošća Improspekcija, no ovoga je puta svoj rad Agencija dodira izvodila specifično za ciljane skupine, u suradnji s nekoliko specijaliziranih institucija. Taktilna koreografija Madaline Dan jedinstven je rad koji svoju inspiraciju crpi iz različitih somatskih praksi, masaža, ali i koreografske prakse, s ciljem osvještavanja moći koju ljudski dodir ima, te revolucionarnog potencijala djelovanja individualnih mikropomaka na društvene promjene. Sama je umjetnica u objašnjavanju pozadine svoga rada naglašavala želju da ljudima nešto dade. Umjetnica je na drugom dijelu iskustvene konferencije postavila pitanje može li se ovakav rad smatrati umjetničkim i kada je izvođen izvan umjetničkog konteksta i to na ljudima koji možda nemaju iste intelektualne mogućnosti poimanja umjetničkog rada uopće.
No, na neki je način bespredmetno sumnjati u umjetničku prirodu ovoga rada – koji upravo ne djeluje na intelekt, ne poziva na prepoznavanje konteksta ili povijesti umjetnosti ili referenci unutar rada – na bilo koje osjetilno i osjećajno biće. Umjetnički suvišak koji djela čini umjetničkima, transgresivnima i moćnima, ima impakt koji ima malo veze s intelektom ili znanjima, a znatno više s otvorenošću i senzornom percepcijom. Djeca s teškim intelektualnim teškoćama vjerojatno jednako ne poimaju umjetnost kao ni masažu onako kako to prosječna osoba poima, ali ta činjenica ne potkopava njihov doživljaj. A doživljaj je bio nesumnjiv.Raznorodnoj je zainteresiranoj skupini Madalina Dan održala i radionicu, prilikom koje su u prvom dijelu sudionici osvještavali površinu svoje kože, istraživali dodir svoga tijela uz različite površine prostora te uz druga tijela u prostoru te naposljetku u parovima pokušali izvesti vlastitu koreografiju na tijelu partnera. Drugi je dio bio posvećen razmjeni iskustava te razgovoru o strategijama umjetničkog i društvenog angažmana. Iako je prvi, iskustveni dio, zasjenio kasniji verbalni, specifičan način na koji Madalina Dan pristupa elementarnim činjenicama tijela i kontakta ostavlja neizbrisiv trag na mnogima koje – dotakne.
Među posljednjim radovima festivala bila je instalacija/izvedba Unutra/Vani švedske umjetnice Karolin Kent, koja tematizira i donekle abreagira njezino biografsko iskustvo sa sindromom kroničnog umora. Riječ je o dijelu dugotrajnijeg rada na projektu Suvremene epidemije, koji postavlja pitanje društvom induciranih poremećaja. U trenutku u povijesti kada je prosječan čovjek suočen s permanentnim priljevom enormne količine informacija, kada se tijelo zaboravlja u zamjenu za život u formi virtualnog avatara, a vrijeme dokolice u većini zanimanja praktički iščezava, efekti takvoga načina života na tijelo i um vidljivi su i nepobitni. U predvorju galerije SC vrtjelo se desetak minuta filma snimljenog prema viziji umjetnice koja je imala dočarati iskustvo sindroma kroničnog umora, koje osjetilne podražaje čini istovremeno prenaglašenima i maglovitima. Istovremeno je glavni prostor galerije bio presječen rastegnutim materijalom boje kože, u koji je umjetnica bila upletena te s kojim je u interakciji izvodila improvizaciju, otvorenu i za interakciju s publikom.
Estetski gotovo i suviše lijepa, izvedba djeluje pomalo nepristupačno te se zadržava na utjelovljivanju metafore, ne postavljajući eksplicitno pitanja sistemske izloženosti i društvene odgovornosti za ono što je masovna pojava. Pojava prepoznata u rodnoj Švedskoj Karolin Kent, daleko je od uvjerljive dijagnoze u našem podneblju. No važno je napomenuti da je, koristeći i podučavajući somatske prakse ne samo kao iscjeliteljske metode, nego prije svega kao prevenciju, aktivistički aspekt rada Karolin Kent jednako važan kao i umjetnički.
Kao dio festivala koji teži prokrvljivanju somatskih žilica u regiji, organiziran je i sastanak za sve zainteresirane djelatnike na polju somatskoga rada te predstavljanje ideje Somatske mreže Hrvatske koji bi okupio različite somatske praktičare, omogućio razmjenu informacija i mogućnosti suradnje. Efektom primarno preliminarni sastanak koji je dokazao da interes za takvu vrstu povezivanja postoji, kao i želja da se somatska praksa proširi i sistematizira, također je ukazao na ambicioznu veličinu projekta koji bi imao nastati s vremenom.
Festival je okončao završnom izvedbom, koja je na poziv Improspekcija okupila plesačice Emu Crnić i Ivanu Pavlović, te glazbenike Tomassa Rolanda i Davorku Horvat, koji su izveli improvizacijsku predstavu prilikom svoga prvog susreta. Ova su četiri vrlo različita senzibiliteta na zanimljive načine interagirala i kolidirala, šarmantno nezgrapno, ponekad s vidljivom nelagodom, ali sa žarom i humorom tražeći zajednički jezik izvedbe.Potaknuvši pitanja drugačijih modusa otpora ustaljenim percepcijama umjetnosti, društvenih uloga, komunikacije i političnosti, ovogodišnje su Improspekcije dotaknule, pogledale u oči, podarile vrijeme, stvorile dom, utjelovile iskustvo, otjelovile transformaciju i ostavile trag, koji je na nama da dalje njegujemo i produbljujemo…
© Ana Fazekaš, PLESNA SCENA.hr, 12. siječnja 2018..