Plesna scena.hr

Plesni Babilon

Gostovanje: Bodhi project, Sound of the Trap, kor. Cecilia Bengolea i Bodhi projec (ZPC 16. ožujka 2018.)

• 
  
  „U svom radu Cecilia Bengolea usredotočila se na različite tjelesne konstrukcije i plesne kulture, stvarajući cadavre exquis pun slika, povijesnih referencija, suvremenih i narodnih plesova koji se isprepleću sa snimljenom glazbom i zvukom uživo.“ (Iz najave predstave) Cadavre exquis je nadrealistički postupak, zapravo grupna igra nizanja riječi / rečenica ili sličica po nekoj dogovorenoj formuli; iz formalnog pravila nastaje naizgled besmislena cjelina, no iz odnosa nabacanih, asocijativno nanizanih dijelova (kao i onog između redova) poslije se može iščitati neko nepredvidivo, začudno značenje koje se probija iz nekontroliranih zaumnih prostora s druge strane ogledala.
  
  Teško je reći koji je točno ključ, odnosno kako se mijenjaju pravila igre u plesnom kazalištu Cecilie Bengolea i plesača Bodhi projecta, no riječ je o uistinu strasnom, duhovitom i dirljivom jednosatnom izvođačkom angažmanu u nizanju tjelesnih tehnika, metoda, sekvenci koje u konačnici nema poantu osim svjesnog, radosno grozničavog davanja i psihofizičkog trošenja na sceni da bi se zadržala pozornost publike, da bi se sačuvala prilika scenskog nastupa, da bi se – bilo.
  
  Autorica koja je, između ostalog studirala i antropologiju plesa, navodi u programu predstave neka nadahnuća iz beskrajne babilonske biblioteke plesa i osjećaja: „jamajčanski ples dancehall, argentinska cumbija, bolivijski ples vjetra, mađarski i tirolski narodni plesovi, koreografija koja je nastala kao odgovor na industrijsku revoluciju između dvaju svjetskih ratova“; a očiti su obrasci i sekvence iz klasičnog baleta, hip hopa, suvremenih plesnih tehnika, neke vježbe podsjećaju na Meyerholdovu biomehaniku… Mijenjaju se baletne špice i tenisice; neki su bosi. Nema pravila ni suglasja u kostimima, kao ni u frizurama (od uredno i čvrsto začešljane Ruby do mokre i raščupane crne Lucine grive). Divlji u srcu i toliko osebujno i toplo nesavršeni u potrazi za umjetničkim identitetom u općem šušuru kazališno tržišnog očekivanja, bezopasna sedmorka (dakako riječ je o nadasve simboličnom i znakovitom broju plesača): Félix iz Meksika, Francuskinja Tilly, španjosko-američka plesačica Tina, Luca i Máté iz Mađarske, Ruby iz Sjedinjenih Država – jedan su mali Babilon; grupica koja beznadno stremi nečem višem gradeći (svim tehnikama kojih se mogu prisjetiti) kulu iz sklada i kaosa, iz memorije različitih civilizacija, iz potrebe za djelovanjem i ostvarenjem. Ima tu i simpatične drskosti u igri slijeđenja vođe, parodiranju modernih spotova i estrade, neozbiljnosti u ozbiljnom i vještine u plitkom.
  
  Dramaturgija je vrlo vješto postavljena i nepredvidiva; teško je probiti šifru jer je očito u stalnoj, samo njima znanoj mijeni, i utemeljena na osobnim asocijacijama, vještinama i znanjima autorice i plesača koji fasciniraju kondicijom i nepresušnom energijom u razigravanju / rasplesavanju svake novo zadane situacije.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 28. ožujka 2018.
  
  Sound of the Trap
  koreografija Cecilia Bengolea i plesači Bodhi Project-a
  izvode: Tina Forès-Hitt, Máté Horváth, Ruby Frances Jones, Luca Kancsó, Tilly Sordat, Félix Urbina Alejandre, gost: Camilo Mejia
  oblikovanje svjetla Frank Lischka

Piše:

Maja
Đurinović