Prije godinu dana, 7. svibnja 2017. u Zagrebu je u 67. godini preminuo Naco Oster, ugledan novinar i dugogodišnji urednik emisija iz kulture HRT-a, doajen Redakcije kulture Informativnog programa TV Zagreb. Bio je vrhunski profesionalac, autor tisuća TV-izvješća, osvrta i reportaža; dobrovoljni ratni izvjestitelj s prvih crta bojišta odlikovan Spomenicom Domovinskoga rata i Medaljama Bljesak i Oluja; iznimno cijenjen TV-kazališni kritičar i urednik kronika brojnih kazališnih festivala. Naco Oster bio je i ugledni član Hrvatskoga novinarskog društva (HND), ujedinjena u European Federation of Journalists (EFJ) i International Federation of Journalists (IFJ); član Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa udružena u International Association of Theatre Critics (IATC); te talentirani skladatelj. U povijesti hrvatskog ali i europskog teatra 20. stoljeća ostat će neizbrisivo upisan i kao jedan od osnivača legendarnog zagrebačkog Kugla Glumišta.
Naco Oster će ostati zapamćen i kao svestrano obrazovan, markantan i profinjen intelektualac europskih duhovnih obzora, nadaren osebujnom umjetničkom senzibilnošću za glazbu i poeziju: kao legendarni osnivač, solo-gitarist i skladatelj prvoga našičkog rock sastava Pingvini; gitarist folklornog glazbenog ansambla studentskog KUD-a Ivan Goran Kovačić; te inventivan su/kreator studentskog Teatra poezije i Studentskog satiričnog glumišta (SSG). No nadasve kao humanist, filantrop i altruist visokih moralnih i etičkih standarda, rijetko omiljen i uzoran kolega i suradnik.
Zarana je izazivao ushit izvanrednim poznavanjem i vrsnim umijećem interpretacije svjetske lirike. Bio je strastveni zaljubljenik u stihove Salvadora Dalíja, Vladimira Nazora, Laze Kostića; u poeziju Ignazia Buttitte te napose romsku poeziju koju je i sam prevodio na hrvatski. Bio je nenadmašno inovativni interpretator Harmsovih stihova, napose na promociji knjige Pucanj ispred u Galeriji SC-a 28. listopada 2014. koju je kuglaglumišno preobrazio u literarni koncert za pamćenje.
U bitnost cjeline autorskog kolektiva Kugla Glumišta Naco Oster od samih je početaka njegova postojanja ugradio „veličanstvenu plemenitost svoga umjetničkog Kugla-lica“. Kontemplativno i markantno, ono se ocrtavalo u suptilnim prosjajima visokih etičkih i umjetnički duboko senzibiliziranih, poetsko-refleksivnih kodova duhovnosti. Bitno je obogaćivalo kolektivno-autorski portret intelektualnog profila najranijih kuglaglumišnih kazališno-kreativnih promišljanja. Nosio ga je sa stavom i dostojanstvom su/dionika urbanih rituala „narušavanja teatra kao kocke i uspostavljanja teatra kao kugle“: od nomen-est-omen-preimenovanja SSG-a u Kugla Glumište, do prvih uličnokazališnih akcija i (pro)vokacija života teatrom i teatra životom. Ustrajno, tiho i samozatajno, no odlučnim i neprolaznim zanosom svjesnog su/kreatora novog kazališnog biti te „grupe rockera koji su se bavili kazalištem“ (Zlatko Burić Kićo).
Senzibilitetom globalne, neodoljivo opojne „inficiranosti virusom Rock 'n' Rolla duhovni je habitus Nace Ostera prožet već u njegovoj tinejdžerskoj dobi. U građanskoj kulturi Kugle Zemaljske ni sa čim dotada usporedive, moćne rock-subverzije kontrakulturnih vibracija na noćnim frekvencijama Radija Luksemburg – do dna bića očaravale su ga i budile mu žudnju za muziciranjem na gitari. Poput npr., onih po njegovu izboru u emisiji Na Sljemenu sa Sonjom: In The Midnight Hour Wilsona Picketta, 19th Nervous Breakdown The Rolling Stonesa, You Are My Destiny Paula Anke (korištene i u Dočeku proljeća Kugla Glumišta 1977.), Wild Thing The Troggsa ili Apache The Shadowsa… Već 1966. kao šesnaestogodišnji solo-gitarist i skladatelj, osniva prvi našički rock-sastav, popularan gimnazijski VIS Pingvini: zapamćen po prvom javnom rock-koncertu održanom na gradskoj tržnici u Našicama, te dvama pobjedničkim nastupima na osječkim Gitarijadama. Profesionalnu rock-glazbenu karijeru, ponuđenu mu nakon završetka našičke gimnazije, ipak odlučno odbija ‒ posvećujući se studiju komparativne književnosti i jugoslavistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Istodobno se u studentskom KUD-u Ivan Goran Kovačić bavi folklornom glazbom, a poezijom i kazalištem u Teatru poezije i Studentskom satiričnom glumištu (SSG).
Glumačko umijeće usavršavao je u nizu SSG-ovih uspješnica, kao što su: Aristofanova Lizistrata, Vjenčanica prema tekstu Vjenčani list Ephraima Kishona, Tisućudevetstodeveta prema pripovijetki Benito Floda von Reltih Ranka Marinkovića te ludističko-ironična, misteriozna (de)mistifikacija Kireterik. Bio je autor i jedne nezaboravne etno-izložbe zidnih kuhinjskih krpa s izvezenim duhovito-poučnim rimovanim stihovima ‒ kolekcije slavonskih bisera iz riznice vezenih ručnih radova njegove majke i njezinih prijateljica, toliko atraktivnih da su noću netragom nestajali iz zagrebačkog Oktogona... Obogatio je njome Smijeh-festival 1973. kojim je SSG (pod visokim pokroviteljstvom tadašnjeg Saveza boraca), najuži centar Zagreba pretvarao u pozornicu nesvakidašnjih humorističkih senzacija ‒– poput npr. nastupa „bijeljinskog Johna Waynea“, „Foto-režisera vesterna Harija Džeksona“.
Zahtjevnu publiku Teatra &TD neponovljivih sedamdesetih Naco Oster očaravao je u hit-predstavi SSG-a, (pro)izvedenoj 1975. prema istoimenu (dosada nerealiziranu) filmskom sinopsisu Branka Ivande Noć vukodlaka ili 26 fantastičnih sati u životu svetog Ciprijana i svete Justine: kako maestralnom naslovnom ulogom u paru s Dunjom Koprolčec-Burić, tako i dojmljivim scenskim kontrapunktima u dotada neviđenoj dinamici igre cjelokupnoga ansambla. Začudnu mističnost Noći vukodlaka savršeno je tonirao disciplinom (ne)začudnosti izgovaranih replika: precizno doziranom žestinom verbalnih sekvenci, usklađenih s dramaturškom cjelinom sugestivnih scenskih pokreta u koreografiji Nade Kokotović. U ponuđeno kazališno obilje, gotovo filmski-montažno vizualiziranih senzacija, promišljeno i umješno kadrirao je i poetski artikulirao svaku kadencu svog scenskog govora, čineći ih osobitima i moćnima. Magiju uprizorenih ritmova Noći vukodlaka, prve predstave izvedene pod imenom Kugla Glumišta, u trenutke nezaborava Naco Oster preobražavao je i na međunarodnoj kazališnoumjetničkoj sceni. Nakon zagrebačkog IFSK-a 1975. , u programu četvrtog Festivala Internazionale del Teatro Universitario 1976. u talijanskoj L’Aquili, festivala „sveučilišnog kazališta kao preispitivanja savjesti“ (Baffi, Giulio. l’Unita / 6 aprile 1976, p. 9).
Izvanrednim rasponima scenskih talenata i umjetničkih vještina Naco Oster zadivio nas je i u prvoj predstavi, čiju kolektivnoautorsku režiju potpisuje Kugla Glumište: Ljubav i pamćenje prema nadrealističkoj poemi Salvadora Dalíja Amour et mémoire (1931) u prijevodu Zvonimira Mrkonjića, premijerno izvedenoj 1. lipnja 1976. u Teatru &TD. Najboljom predstavom BRAMS-a, Beogradske revije amaterskih malih scena (s područja čitave bivše SFRJ) proglašena je već njezina prva izvedba 19. svibnja 1976. g. u Domu omladine u Beogradu.
Izvrsnost i izvornost poetsko-scenske interpretacije Nace Ostera Ljubavi i pamćenja naglašavala je njezinu bezmjerno neiscrpnu asocijativnost kao dragocjeno izvorište osebujnosti ove predstave. Osiguravala joj je (za)vidno visoku kvalitetu, kao kompleksnu stabilnost polazišta brojnih kontrapunkta: dominirala je i fascinirala u srazovima nadrealističkog teksta i Kuglinih „hiperrealističnih, šest živih slika-kaveza“. Savršenim akcenatskim orkestracijama Naco Oster osvojio bi, vjerujemo, i samog Salvadora Dalíja da se doista pojavio na premijeri kao što je bilo najavljeno: savršenostima minucioznim i diskretnim, kojima je za Dalíjeve (ne)obično odabrane, čak i naj(ne)običnije riječi, osiguravao sjaj tonuća u prave malene vječnosti njihovih scenskih događanja.
Nikada prije i nikada kasnije, nigdje i ni od koga nismo mogli čuti da – izgovarajući stihove ‒ bez i najmanjeg šuma u kodu osvojenog vremena gledališta i vremena scene, sabire i pokorava njihovu tišinu tako potpuno i nadmoćno kao Naco Oster u predstavi Kugla Glumišta Ljubav i pamćenje: od poetskih preplitanja Dalíjevih smislova s nesmislovima, do treptaja nadrealne glazbe njihovih zatamnjenih odjeka; od šokantnih susreta u nepojmljivim spojevima riječi, do misli nekog nedohvatnog beskraja koji kao da je, činilo se, upravo ON stvarao i rastvarao ZA NAS u visoko, visoko nebo iznad &TD-a i cijelog Zagreba.
I nikada kao tada, kada je ZA NAS učinio to još jednom, 10. rujna 2016. u Teatru &TD: na premijeri kolektivnog multimedijalnog kazališno-scenskog projekta Kugla glumište: Salvador Dalí, Ljubav i pamćenje – Evokacija posvećenoga četrdesetoj obljetnici premijere Ljubavi i pamćenja. Kada je glasom, neodredivo nesaberivim i spremnim za svaku bravuru i oštrine i nježnosti, ponovo dosizao vizir nadrealističkih vatri i oblike obojanih voda; i vjetrove slične baršunu orgulja; i svemoć propetih duga. I još jednom, u ritmovima koje je suptilno kolorirao i sjenama i bljeskovima svjetlosti misli ‒– riječima dodavao i tijelo i bestjelesnost, i mučnu težinu i nestvarnu ne/zbiljnost.
Bio je to posljednji scenski nastup Nace Ostera u Velikoj dvorani Teatra &TD gdje je igrao žive riječi i žive slike i živa svjetla pozornice: svaku njihovu tešku tišinu i sve prozirne šutnje glasnosti svih ne/dohvatnih značenja i zvučanja i gasnuća; i senzibilnost i intelekt Kugla-mislioca senzibilnošću i intelektom umjetnika i čovjeka kao protagonista pobune nad/realističkih vizura duhovnosti. Svakoj je riječi-amblemu brižno o/čuvao njezin ne/jasni smisao i u najzagonetnijem spoju ili dodiru sa svakom drugom riječi i slikom; svaku obdario mjestom u vremenu mekanih satova i bezvremenosti, na mjestima voljenim i mjestima otvorenim u netaknutu ne/izvjesnost, u kontrapunktu sa svim ostalim scenskim događanjima, Kugla-Licima i Publika-Licima … Igrati Galu, dok Naco Oster „Stvari nepomične kao glava kruha dovodi u pitanje“ značilo je ‒– na vršcima plesnih treperenja Nacinih vokalnih intarzija, uplesati svoje Kugla-Lice u po/etiku, do bola ushitne, ljepote … ljepote Evokacije scenskog simultanizma Ljubavi i pamćenja, kao uprizorenja p(r)okazivanjem, začudno i začuđujuće sveprisutnih modusâ kojima se »htijenje za ljepotom sukobljuje sa sitnom i do u detalja pretrpanom stvarnošću« (Burić i Sviben, Bulletin BRAMS-a).
Glazbenim minutama kompozicije Nace Ostera Hej u instrumentalnoj izvedbi Puhačkog orkestra ZET (dir. Hrvoje Pintarić) ‒– u samoj biti umjetničke dramske strukture, ova se predstava ostvarivala kao hommage svim preminulim Kugla-Licima: Zoranu Šiloviću Šilu, Kreši Jovanovu, Ljupki Mišljenčević, Jasni Opalić, Dunji Koprolčec-Burić i Željku Zorici Šišu. Komponirana „za vrijeme rata za sve nas izvjestitelje s bojišta od Osijeka do Dubrovnika, Pakraca i Lipika“ (Naco Oster, Na Sljemenu sa Sonjom) ‒– skladba Hej postala je i kugla-glumišno povijesnom: bila je to njezina posljednja izvedba uživo za života Nace Ostera.
Naco Oster zahtjevnu je geometriju Kugla-Dalíjevske ljubavi i pamćenja ‒– kako u umjetnosti, tako nadasve i u životu ‒– modulirao i modelirao kao virtuoz plemenite mudrosti i plemenite ljepote: brižno i obzirno, istinski nesebično, duboko i neizbrisivo. U postojanom trajanju te punine, popiti samo Kugla-kavu s Nacom Osterom bilo je i ostaje neizrecivo mnogo. Jer, uvijek i ponovno činilo se da već samom njegovom pojavom bijeli zec iz Kuglina Dočeka proljeća probija prizme ‒– markirajući bitnu promjenu odnosa ‒– u ne/uobičajenoj metodi senzibilnosti registracije čovjeka i svijeta. I u matematici njihove prisutnosti i odsutnosti; i u trigonometriji Kugla-pamćenja …
I dok se u uprizorenjima svim onim ne/svakodnevno scenskim, dramaturški izrežiranim ili ne, bliskim nam ili nejasnim ili ne, na mnogo načina, uvijek iznova očitovala „patnja žudnje za ljepotom, u nepomirljivu sukobu s pretrpanošću ne/stvarnosti života, čovjeka i svijeta neželjenim detaljima“ Naco Oster poklanjao nam je ustrajno neodustajanje od ljepote. Uvijek i ponovo; u sintezi svih moćnih energija njegova bića za koje su negativne emocije ostajale terra incognita; u sinergiji s krugovima Kuglinih ljubavi i pamćenja ‒ dok je, na mudrim putanjama, riječima Branka Matana, „Kugla-preporučene ptice iz mekane boce“ – nepogrešivo i jasno „afirmirao časnost kazališta kao zanata, i pitanje o čovjeku oblikovao kao rukotvorinu, a moral činio sasvim taktilnim“. (Preporučena ptica iz mekane boce, Gordogan 1, Zagreb 1979.)
Dragi Naco, hvala za svaku sekundu – onu mekanih, i onu pravih satova u kojima nas ne mimoilazi Dalíjevski „kruh dobro ispečen sličan plaču“.
© Anica Vlašić-Anić, PLESNA SCENA.hr, 2. svibnja 2018.
