Crowdfunding kampanjom Udruženje za razvoj kulture (URK) okončalo je prošle godine mukotrpnu potragu za sredstvima za tisak (ove godine) ove iznimne monografije, i to upravo na 19. Močvarin rođendan. Klub Močvara je oformljen u Runjaninovoj ulici 16. travnja 1999. godine, čime se nezavisna klupska scena u Zagrebu konačno izborila za kakav-takav stalan prostor, što je potrajalo, kao što je poznato, relativno kratko sa završnom selidbom u Tvornicu Jedinstvo. Ime Močvara pored upućivanja na off scenu jednako je tako upućivalo i na subverzivnu igru riječi moć vara. Inače, URK je zaslužan za objavljivanje još jedne vrlo važne knjige – Performans: od futurizma do danas RoseLee Goldberg (prvo izdanje 1979.), prve povjesničarke i teoretičarke umjetnosti performansa, koju su zajedničkim snagama preveli Lana Filipin, Mario Kovač (inače, voditelj, kao što je svim posjetiteljima/posjetiteljicama Močvare poznato, programa KUM – Kazalište u Močvari), i Višnja Rogošić 2003., na što podsjeća i sam Mario Kovač u poglavlju o KUM-u.
URK je osnovan, kao što to ističe Ante Perković u tekstu pod nazivom URK i zagrebačka scena: Mapa nevidljivog grada, kao oaza mira od nacionalističkih pokliča diskoklubova i sportskih derneka krajem devedesetih, ukratko – kao prostor različitosti. U tom kratkom prikazu koji se zadržava samo na izvedbenom i vizualnom programu Močvare, dakle, bez onoga vrlo bogatoga glazbenoga dijela Močvarinog programa s obzirom na klupski prostor, spomenula bih da je upravo u okviru programa KUM-a 2002. godine organiziran program Močvara u Močvari, kada je u Močvarinom programu sudjelovala baranjska Močvara (1988-1991). Naime, nastavljači te neformalne umjetničke grupe Močvara – Baranja Zoran Pavelić i Kata Mijatović podsjetili su Močvarinu generaciju na jednu drugu Močvaru, čiji je osnivač Zoran Pavelić. Odnosno, kao što je naveo Zoran Pavelić, kako je Močvara bila njihov odgovor i želja da nekako prežive u zrakopraznom prostoru močvarnoga duha povezujući se sa sličnim zbivanjima u drugim gradovima. S druge strane, riječ močvara nosi i pozitivne konotacije mogućega razvoja i rasta mogućnosti vezanih uz tu sredinu: naime, kako je pojasnio Pavelić – „već si u močvari, ali iz močvare uvijek možeš izaći, naravno, što ovisi o stanju vlastitoga duha“. Pavelićev performans Močvara u Močvari (1991-2001), kao hommage grupi, odvijao se uz rock-instrumental Cecilia Ann grupe Pixies, koja je označavala simboličku destrukciju nad Mozartovom Lacrimosom. U okviru navedenoga programa Kata Mijatović predstavila se performansom Izabrani snovi kojim je otvorila istoimeni projekt o hipnagogičkoj poetici, percipirajući značenje trećine života provedenoga u navedenoj dimenziji stvarnosti, čime je upravo započela istraživati oniričku stvarnost koju je i predstavila prije nekoliko godina na Venecijanskom bijenalu.
Leila Topić piše o Galeriji Močvara, koju je u početku vodila kustosica i multimedijalna umjetnica Marijana Stanić. Iz brojnoga programa navedene galerije izdvaja npr. performans Samozapaljenje Ksenije Kordić iz 2003. godine za koji je umjetnica navela da je bio toliko ikonički jak tako da joj je jedna kolegica uništila videozapis performansa; kao dokument performansa ostale su samo fotografije.
Glavni urednik Kornel Šeper prvi dio knjige otvoreno, prijateljski posvećuje Galeriji ESCE, njezinome razdoblju od 1990. do 1991. kada su je vodili Damir Bartol Indoš i Helena Klakočar, odnosno kada se navedeni multimedijalni prostor očitovao kao jedini zagrebački prostor kulturne različitosti i otvorenosti. Ta otvorenost nastavljena je projektima Parainstituta Indoš i njegovoj posvećenosti džainističkoj filozofiji i antipsihijatriji Ronalda D. Lainga u alatnici Močvare (garaža bivše Tvornice Jedinstvo). Upravo predstava/performans Vrata čini Indošev manifest neostvarene ideje Parainstituta Indoš kojoj je cilj – umjetničkom praksom, parafrazirajući ideju džainističke filozofije – činiti dobro na granicama ljudskih mogućnosti i dogovorenih pravila koje bi umjetničko djelo trebalo poštivati. Nažalost do danas, kako navodi Indoš u Kronologiji monografije, prostor nije doživio adaptaciju te Parainstitut u tome smislu i nije zaživio u onom segmentu kako je želio. Tu upućujem na fusnotu u spomenutom tekstu URK i zagrebačka scena: Mapa nevidljivog grada Ante Perkovića gdje navodi da kad su 1999. godine nakon otkazivanja najma u Runjaninovoj ulici, članovi URK-a tražili novi prostor za Močvaru, vrata bivše Tvornice Jedinstvo na Trnjanskom nasipu otvorio im je upravo D. B. Indoš.
URK je od 1997. do 1998. djelovao utorkom u Rupi na Filozofskom faksu, te se Rupa može smatrati nekim pred-Movčarinim razdobljem, gdje sam imala prigodu te davne 1997. godine prisustvovati prvoj izvedbi monodrame Zašto sam postala javna pjevačica s 47 godina ili Strah od kloniranja Dunje Knebl. (Inače, to scensko događanje ova iznimna etnoglazbenica, odnosno, kako sama sebe ipak radije iskreno predstavlja – javna pjevačica, podnaslovno je odredila kao monodramu s pjevanjem na hrvatskom (međimurskom), engleskom, indonezijskom i ruskom jeziku, a izvedbeno je osmišljena kao imaginarni razgovor s Krešimirom Dolenčićem. Naime, povod i potreba za pripovijedanjem, izvedbom te monodrame Dunja Knebl je označila vlastitom poviješću nevolja (u stilu Abelardova djela Historia calamitatum) koje je doživjela na Porinu gdje je morala pristati na ulogu umjetnice klona, kloniranoga pjevanja na playback.)
Iznimno je vrijedan u Kronologiji, koju je složio Ante Perković, i segment o radničkoj povijesti navedenoga prostora koji je početkom devedesetih postao ne-mjesto, kako bi to teorijski učvrstio Marc Augé. Dakle, Kronologija prati događanja od omladinske Tvornice Jedinstvo, (Tvornice uređaja za kemijsku i prehrambenu industriju Jedinstvo) osnovane 1946. godine, koja je dobila ime kao znak sjećanja na omladinu Jugoslavije koja je pridonijela brzoj izgradnji ovoga objekata nakon nacionalizacije radionice Miloša Zagorca u Ilici 152. Godine 1991. počelo je sustavno uništavanje stečevine Tvornice – 1990. u Jedinstvu je bilo 1667 zaposlenih radnika/ica, a 1995. godine samo 282.
Što se pak tiče ekološke poruke kluba Močvara, jedno je poglavlje monografije posvećeno eko-događanju Ponikve 1995. godine, a u okviru tog vrlo bitnog Močvarinog eko-inkubatora podsjećam na događanje kada su Zli bubnjari sudjelovali u obilježavanju Međunarodnoga dana zaštite močvara i močvarnih staništa 2. veljače 2000. godine, i to upravo u onom razdoblju kada su iselili iz Runjaninove u Tvornicu Jedinstvo. Inače, Međunarodni dan zaštite močvara i močvarnih staništa podsjeća da u močvarnim područjima, koja danas čine, kako se to navodi na brojnim zelenim web-stranicama, šest posto Zemljine površine, živi četrdeset posto svih biljnih i životinjskih vrsta.
Završno, istaknula bih upravo ono što je Mance rekao a čime je Ante Perković uokvirio svoju savršenu priču o URK-u, da je Močvara prostor gdje je dozvoljeno apsolutno sve osim govora mržnje, da je riječ o prostoru u kojem dva znači, kako to pjeva Mance, MI. I tu bih upravo nekako završila priču o izvedbenom močvarnom biotopu koji se račva na tri segmenta: KUM, Galeriju Močvara i Parainstitut Indoš (uz bogat glazbeni dio kojemu je dakako i posvećen najveći dio ove iznimne monografije). Osobno Močvarinu monografiju doživljavam u tom nekom opisnom i opasnom krugu kako smo preživjeli devedesete, i to ne samo politički već i kulturološki; kako smo preživjeli devedesete i bez klupske nezavisne scene. Dakle, sve do ATTACK!-a 1997. godine a onda i Močvare, koja je ustoličena (poput Kralja Guštera) 1999., nezavisna zagrebačka scena preživljavala je bez dodijeljenoga joj stalnoga prostora/zona autonomije. Stoga nikako nije začudno što je prva cjelina monografije posvećena Galeriji ESCE (1990-1991., voditelji: Helena Klakočar i Damir Bartol Indoš) kao posljednjem utočištu s početka devedesetih tih nekih ostataka energija Kugla glumišta i kasnije Indoševe Kugle.
Kronologija je završena godinom 2017. kada je izdana građevinska dozvola za projekt rekonstrukcije Pogona Jedinstvo, a posljednja rečenica u tom kronološkom slijedu sve govori – „Omladinska tvornica s početka priče i dalje radi: u alatnici je D. B. Indoš, u maloj dvorani Močvara, a u velikoj Pogon“ (str. 414). Ukratko, riječ je o velebnoj monografiji koja slikom (koncepcija dizajna: Slobodan Alavanja Slobić i Tomislav Vranić Vrana; ilustracije na omotu: Igor Hofbauer Hof) i riječju na 480 stranica (uz monografiju je objavljena i 7" vinilna Manceova ploča i Močvarin bookmark) dokumentira i stanje našega mentaliteta o tome kako moć vara. I točka. Bez ambalaže.
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 23. svibnja 2018.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE