U četvrtak, 17. svibnja u Pogonu Jedinstvo premijerno je izvedena inkluzivna plesna predstava Bella Ciao nastala u suradnji Inkluzivnog kolektiva za istraživanje pokreta (IMRC) s koreografkinjom Silviom Marchig. I ovom predstavom Kolektiv nastavlja istraživati bogatstvo oblika izvedbenog zajedništva te postavlja razne situacije u kojima pojam podrške postaje nit vodilja organiziranja međusobnih odnosa u kretanju i atmosferičnosti zajedničkog bivanja na pozornici sedmero plesača/izvođača. Josipa Lukinović, Helvecia Tomić, Irma Unušić, Leon Goličnik, Marijan Pajvot, Nikola Orešković i Ognjen Vučinić uvlače gledatelja u opipljivo zajedništvo tog dijeljenog prostora i vremena.
Sam početak izvedbe značajno uvlači u već spomenutu atmosferu. Na periferiji izvedbenog prostora, na podu, uočavamo pojedinačna tijela kao male hrpice. Pažnju vrlo brzo usmjeravaju titraji malih detalja pojedinog dijela tijela. Tim laganim, nježnim i pažljivim kretnjama hrpice se primiču jedna drugoj i uspostavljaju prvi kontakt. Kroz prijenose u nove pozicije, tijela daju i preuzimaju težinu jedni drugih kako bi se privukli, usmjerili prema zajedničkoj hrpi u središtu prostora. Ovom situacijom se uspostavlja zajedništvo obojeno povjerenjem nježnosti titravih bića te se suptilno povezivanje izvođača prenosi i povezuje s gledateljima, i nesumnjivo utječe na način gledanja cijele predstave.
Odnos zajedništva se idućom situacijom puštanja loptica u prostor zaigrava, a svaka iduća situacija otkriva novu razinu odnosa. Loptice organiziraju kretanje izvođača tako da do izražaja dolaze individualna bavljenja tijelom i prostorom. Pojedinačnim zadacima (hodom, proklizavanjem između loptica, spajanjem loptica kao točkica u prostoru) vrlo zanimljivo izlaze na van vještine svakog plesača, kao da je u njima svatko fokusiran na svoje jake strane. U daljnjoj gradnji odnosa, formiranje dueta i trija postaju zajedničko osvajanje prostora. Svaki plesač nudi mogućnosti svoga tijela kako bi mogućnosti drugog tijela proizašle u svoj svojoj punini. Tako vidimo tijela mogućnosti koja kreiraju prostor mogućnosti i slobode izražavanja bez zadrške, a u tome izražajnost tijela cvijeta.
Osim fizičnosti podržavanja, zaigravanja plesnog vokabulara i odnosa izvođača, uvodi se i govor kao zvučna podloga pokretu, ali i pružanje podrške u govorenom obliku. Kroz uloge pripovjedača upoznajemo individualne priče iz osobnih života, anegdote, humoristične i one od kojih se zamisliš. Preklapanje priča, dovođenje do apsurda (vrištanja), dinamički povećava intenzitet izvedbe. Osim pojedinih priča, korištenje riječi i fraza različitih karaktera djeluju kao usmjeravanje ili davanje uputa za pojedini solo izvođača. Pokret i govor se intenziviraju, dovode do ekstrema, do ludila, a kroz tijelo proizlaze kao fizičko iscrpljivanje osnaženo zajedničkim poticajima.
Trenutkom ulaska talijanske revolucionarne pjesme Bella Ciao sve sjedne na svoje mjesto. Linijsko kretanje prema naprijed događa se kao kulminacija zajedničke snage izvođača. To je hrabro kretanje prema naprijed uz određene geste (udaranje o prsa, izravan fokus) koje učvršćuju osjećaj zajedništva, snage i izdržljivosti. U tom zajedništvu sve različitosti se uklapaju kao dijelovi slagalice u strukturu kojom podržavaju jedni druge.
Ono što je također senzorički opipljivo u ovoj predstavi je prostor koji je postao prostor transformacija u kojemu izvedbeni potencijal svakog plesača postaje potporni sustav cijele zajednice, a Bella Ciao koreografija borbe za slobodu izražavanja svakog tijela.
© Tea Maršanić, PLESNA SCENA.hr, 30. svibnja 2018.
