Bez rizika nema kazališta

Intervju: Silvia Marchig, plesna autorica i izvođačica

  • Silvia Marchig, foto: Marko Gutić Mižimakov

    Nedavna premijera predstave Bella Ciao u produkciji IMRC – Inkluzivnog kolektiva za istraživanje pokreta samo je jedan od brojnih povoda za intervju sa Silviom Marchig, autoricom predstave. Odrasla u Rijeci, na domaćoj je sceni prisutna od početka ovog stoljeća, kada se vratila sa školovanja i prvih angažmana u Njemačkoj. Prije deset godina osnovala je Kik Melone kroz kojeg je kreirala i producirala jedanaest izvedbenih projekata, okupivši brojne suradnike, gostujući na gotovo svim plesnim festivalima u Hrvatskoj, a međunarodna gostovanja uključuju Francusku, Njemačku i Italiju.

    Već dulji niz godina tvoje se autorsko djelovanje realizira kroz koautorske suradnje s kolegicama i kolegama koreografima i plesačima. Čini mi se da si zbog toga uvijek na margini, barem iz perspektive javnog diskursa. Zašto se odlučuješ za koautorstvo?

    U umjetničkom me radu zanimaju, prije svega, odnosi među ljudima i prostori koji se otvaraju iz susreta autorskih osobnosti. Kik Melone je tako od samih početaka funkcionirao kao suradnička platforma i to sigurno nije slučajno. U kazalištu me privlači upravo činjenica da se radi o timskoj umjetnosti, dakle umjetnosti koja nastaje zajedničkim radom grupe ljudi. Mjesto susreta je ono što me intrigira. Tako sam i u predstavi Bella Ciao zapravo ja samo jedna od autorica jer su njezini izvođači ujedno i koautori.
    Kik Melone & HIPP: Ovo (ni)je moja šuma, autori Silvia Marchig, Darko Japelj, Nataša Govedić, foto: Dejan Štifanić, 2010.
    S IMRC-om i njihovom tadašnjom članicom Vesnom Mačković već si napravila jedan kraći duet prije nekoliko godina. Koji su te interesi, pitanja i maštanja privukli u ovu ponovnu suradnju s njima, ovaj put s čak devetero izvođača? Što se promijenilo od tada?

    IMRC se razvio u izuzetan izvedbeni kolektiv koji nije sličan niti jednom drugome u našoj zemlji, ne samo zato što je inkluzivan, nego i prema načinu na koji ga vodi Iva Nerina Sibila i zanimljivih osobnosti sjajnih izvođača koji ga sačinjavaju. Do ponovne suradnje došlo je po Nerininome pozivu i želji da zajedno napravimo njihovu drugu cjelovečernju predstavu, nakon Nukelona, nastalog u suradnji s Aleksandrom Janevom Imfeld. Budući da je bit IMRC-a zajedništvo, ideja je bila napraviti predstavu s minimalno pet izvođača, a na kraju ih je devetero (op.a. Josipa Lukinović, Helvecia Tomić, Irma Unušić, Leon Goličnik, Marijan Pajvot, Nikola Orešković, Ognjen Vučinić, Luka Čapeta i Hrvoje Klemenčić).

    Bio je velik izazov i rizik ući u takav proces, s obzirom da nemam iskustva niti u inkluziji u plesu niti u koreografiranju velikih ansambala. Kroz godine rada razvijam određenu metodologiju koja proizlazi iz pozicije autorice/izvođačice. Bilo mi je uzbudljivo pokušati tu metodologiju primijeniti na druge i na veću skupinu. Krenula sam iz istih postavki koje su u središtu mog trenutnog umjetničkog interesa, a to je princip koji izvedbu tretira kao trenutak sada i ovdje, zanima me kontingencija izvedbe i izvođačka odluka u trenutku izvođenja. Manje je bitno da se radi o izvođačima s invaliditetom. To smo riješili u dvije probe kroz koje smo se upoznali i shvatili kako se tko kreće i kakvo je čije tijelo. Izazov se više sastojao u činjenici da je riječ o vrlo zahtjevnim zadacima i zahtjevnom načinu izvedbe, a radi se o friškim, ne toliko iskusnim izvođačima. Pokušala sam postaviti strukturu unutar koje oni mogu operirati sigurno i slobodno, bez odluka nametnutih izvana. Bilo mi je važno da u trenutku izvedbe imaju mogućnost autonomnog odlučivanja. Predstava ima čvrstu strukturu, međutim nije koreografirana do u sekundu i pruža puno prostora izvođačima koji mogu reagirati vođeni inspiracijom, trenutkom i međuodnosima. Isto se odnosi i na glazbenike, Hrvoja i Luku, koji su improvizatori pa nam se učinilo logičnim da i oni reagiraju u živo na sceni.
    Kik Melone, Teatar &TD, Zagreb: Ms Fox Invited Ms Cat For Tea and a Chit-Chat One Late Late Afternoon Last Summer, autori Silvia Marchig, Iva Nerina Sibila i Josip Maršić, foto: Damir Žižić, 2016.
    Ipak. ovo nije tvoj prvi koreografski rad u kojem nisi izvođač. Sjećamo se suradnje s Majom Marjančić i Zrinkom Šimičić Mihanović.

    Kardioadapter sam napravila 2004. godine i upravo sam tada shvatila da je moja najveća strast izvođenje, da ja jesam autorica/izvođačica, a ne baš autorica koja sjedi izvana. Stresno mi je gledati nešto što autorski potpisujem bez da to izvodim, ta vrsta treme i napetosti mi je gotovo nepodnošljiva. Od tada je prošlo četrnaest godina i sada je izgleda bio trenutak za ponovni izazov koji mi se, moram priznati, svidio i mogu se ponovno zamisliti u takvoj ulozi.

    Bella Ciao rođena je iz istraživanja raznih oblika izvedbenog zajedništva i podrške, kako navodite u programskoj cedulji. Predstava daje prostor svakom izvođaču da se individualno izrazi, ali se i međusobno izazivaju kroz duete ili grupno. Što za tebe znače zajedništvo i podrška u izvedbenom smislu?

    Dijeliti s nekim isti izvedbeni prostor intenzivan je oblik komunikacije. Svijest o tome koliko nešto što ja činim u životu utječe na nekoga drugog, na sceni je intenzivirano. Radi se o tome kako ja dajem akciju u prostor i što ta akcija čini nekome drugome, sve do konkretne podrške kojom moja akcija podržava tvoju, a što može isplivati van kao izvedbeni događaj. Mogli bi govoriti o cijeloj jednoj skali kako se to manifestira i u početku procesa išli smo u smjeru pitanja kako postaviti neku vrstu koreografskog zadatka ili izvedbene situacije u kojoj akcija svake osobe sudjeluje u podržavanju tog izvedbenog trenutka i drugih izvođača.
    Teatar &TD, Zagreb: Kuća na oštrici, red. Marina Petković Liker, foto: Nina Đurđević, 2016.
    Naslov predstave preuzet je iz istoimene talijanske narodne pjesme koju si već jednom koristila u predstavi Il bastone del diavolo nastaloj s Milom Čuljak 2012. godine. Zašto si ponovno posegnula za tom pjesmom?

    Nije to slučajno jer smo Mila i ja bile pozvane zajedno kao autorski duo na suradnju u ovoj predstavi. Što zbog drugih profesionalnih angažmana u Rijeci, što iz privatnih razloga, ona nije mogla biti u Zagrebu i raditi s nama pa mi je bilo logično da se vratim nekom ranijem radu koji povezuje nas dvije. Tako se u predstavi (i u imenu predstave) našla Bella Ciao u izvedbi Giovanne Daffini. Riječ je zapravo o radničkoj pjesmi beračica riže koje su ju pjevale kako bi podržale jedna drugu da izdrže u radu. Milina i moja ideja iz 2012., kao i ideja svih nas u aktualnoj predstavi, jest da ta pjesma bude poput nekog bazena u kojem si svi zajedno možemo dati oduška i pružiti si podršku. Naime, u slučaju IMRC-a, radi se o radikalno različitim izvođačima, i fizički i iskustveno, i tražili smo mogućnost da svatko od njih dobije mjesto za rastvaranje i razotkrivanje u svojim ranjivostima i snazi, jer ranjivost jest i snaga. Bella Ciao samo je radikalizirala nešto čime se u svome radu bavim gotovo pa od početka, a to je prostor rizika, napuštanje sigurne zone u kojoj mi potpuno vladamo time što radimo i što pokazujemo. Ako ne postoji rizik i izlaz izvan zone komfora, za mene se ne događa kazalište.
    Karusel – tamo gdje tu je, autori i izvođači: Darko Japelj i Silvia Marchig, foto: Jasenko Rasol, 2009.
    Što su odlike kvalitetnog plesača i u kojoj mjeri ih prepoznaješ u izvođačima ove predstave?

    Oni su u svakom slučaju spremni na korak izvan zone sigurnog i poznatog i to mi je zapravo najvažnije. Pokušali smo raditi na način da ukinemo hijerarhiju unutar kolektiva, koja se nameće sama od sebe. Primjerice, Ognjen Vučinić koji ima u nogama pedeset premijera i petsto izvedbi ima drugu vrstu suverenosti i sigurnosti nego Marijan Pajvot kojemu je ovo prvi nastup te vrste. Međutim, pokušali smo napraviti mehanizam da je svatko od njih autonoman. Za mene su kod izvođača važni otvorenost, znatiželja, spremnost na rizik i ogoljivanje. Primjerice Leon, koji obožava glumiti, ali se rijetko usudi govoriti u javnosti i na sceni jer se boji da ga ljudi ne razumiju. Ali on nikada nije doveo u pitanje da scenu u kojoj govori neće igrati. Napravili smo takvu vrstu povjerenja jedni u druge da su se svi mogli opustiti i otići korak dalje. Tražili smo načine kako se svi mogu uključiti. Svi su uložili jako puno truda i povjerenja u predstavu, nakon premijere vladao osjećaj kao da smo se zajedno popeli na Kilimandžaro. Uključujući i Ivu Nerinu Sibila, producenticu i organizatoricu cijelog projekta, kao i Jasona Mulhausena koji je pružio tehničku potporu, dizajn rasvjete i propagandnih materijala. To je pothvat sviju nas.

    Ognjen Vučinić, višestruko nagrađivani plesač kojeg si spomenula, u rad IMRC-a se ovom prilikom uključio prvi put. Kako je došlo do toga?

    Ognjen je izrazio interes i želju za radom s IMRC-om pa je ideja da ga pozovemo također bila Nerinina, obzirom da smo prilikom razmišljanja o izvođačkom postavu komentirali kako bi bilo super imati još jednog plesača, uz postojeću jezgru IMRC-a. Meni je to prva suradnja s Ognjenom i on je za mene otkriće u umjetničkom i ljudskom smislu, a vjerujem da je i njemu ovo bilo vrijedno iskustvo.
    Kik Melone i MCUK u suradnji s Prostorom +: Il bastone del diavolo, autorice Mila Čuljak i Silvia Marchig, foto: Jasenko Rasol, 2012.
    Predstavu ste igrali samo jednom. Ima li najava za nove izvedbe, unatoč kompleksnosti produkcije?

    Kada su objavljeni rezultati financiranja od Grada Zagreba i Ministarstva kulture, rekli smo si – hajmo napraviti par tjedana proba pa zatim nekakvu otvorenu probu, izvedbicu, za više od toga nemamo kapaciteta. No, ubrzo je postalo jasno da gradimo cjelovečernju predstavu i na tome smo ustrajali unatoč manjku sredstava i nepostojanju koproducenta. Predstave ne bi niti bilo bez podrške Plesnog centra TALA jer smo najveći dio proba odradili u njihovom prostoru kojeg su nam oni ustupili bez zadrške kada god je bio slobodan, a na kraju su nam uskočili i s terminom kojeg su zbog Platforme HR imali u Pogonu Jedinstvo, a kojeg smo iskoristili za premijeru.

    Činjenica je da izuzev Zagrebačkog plesnog centra u gradu ne postoji prostor adekvatno opremljen za rad IMRC-a, dakle prostor prilagođen osobama s invaliditetom. IMRC već surađuje sa Zagrebačkim plesnim centrom, tamo se odvijaju njihove radionice. Međutim, iz vlastitih političkih stavova, nisam htjela ovaj rad raditi i prikazati u Zagrebačkom plesnom centru, nisam htjela svojim autorskim radom trenutnim strukturama koje upravljaju Centrom dati legitimitet. Predstava će igrati još jednom 3. srpnja na Festivalu Inkluzivne Scene u Rijeci, a nakon toga ne znamo. Kako je ipak trenutno najvažnije da predstava nastavi živjeti, pretpostavljam da će ZPC biti jedna od opcija za nove izvedbe.
    IMRC, Zagreb: Bella Ciao, autori IMRC i Silvia Marchig, foto: Marko Gutić Mižimakov, 2018.
    Umjetnička organizacija Kik Melone, čija si osnivačica, ove godine slavi deset godina postojanja. Kroz taj period realizirane su brojne predstave i umjetnički projekti. Jedna od njih, Mrs Fox Invited Mrs Cat For Tea…, koju si napravila s Ivom Nerinom Sibila, osvojila je Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju plesnu predstavu u cjelini 2016. Predstavu Glečer, koju si napravila sa Sonjom Pregrad, Pavlom Heidlerom i Anom Horvat nagradile su kolegice i kolege iz Udruge plesnih umjetnika Hrvatske svojom godišnjom nagradom. Na što osim navedenoga gledaš kao na tebi važna postignuća i nastojanja unutar proteklih deset godina?

    I prije osnutka Kik Melonea djelovala sam autorski. Projekt sam pokrenula zajedno s Igorom Hofbauerom, dugogodišnjim prijateljem, dijelom zbog administrativnih razloga, a dijelom zato jer sam željela imati prostor u kojeg mogu na suradnju pozvati ljude s kojima želim raditi. Dosad se iza tog imena razvila prepoznatljiva poetika i estetika. U početku je tome snažno pridonio Darko Japelj s kojim sam radila četiri godine, također i u suradnji s Natašom Govedić.

    Generalno, rad Kik Melonea mogu rasporediti prema estetskim odrednicama, što smo i napravili na našoj novoj internetskoj stranici. Prvu grupu smo nazvali Teatar o izvođaču i izvedbenosti. To su autoreferencijalni radovi na razmeđu kazališta i plesa, s performansom i glumom, što je utjecaj Darka. Ovdje tako spadaju predstave Karusel, Ovo nije moja šuma, Glory, Glory Hamlellujah!, Il bastone del diavolo, ali i Ms Fox Invited Ms Cat For Tea and a Chit-Chat One Late Late Afternoon Last Summer, iako je potonja drukčija od prethodnih po senzibilitetu jer su u njoj i drugi suradnici, Nerina i Josip Maršić. Druga grupa radova su Intuitivna tijela, radovi koji se bave poetikom plesa i politikama tijela u plesnim izvedbama, gdje je velik utjecaj Pavla Heidlera i Sonje Pregrad, poput radova Amoroso, Glečer i Glečer Extended. Treću grupu smo nazvali Kolektivni uroni, što su radovi nastali u suradnji s novomedijskim umjetnicima: Markom Gutićem Mižimakovim i Jasenom Vodenica te Umbertom Lancia, Josipom Maršićem i Ivom Nerinom Sibila. Riječ je o ekipi s kojom trenutno radim na novom projektu u suradnji sa Kulturom promjene SC-a, nastavno na prošlogodišnji Horror Vacui i o opsežnijem radu naslova Najtužniji komad. Ikad. On se razlama na etape pa smo imali Najtužniju rezidenciju. Ikad. u Rijeci, s Najtužnijom otvorenom probom. Ikad. Uskoro idemo u Njemačku na poziv D21 Kunstraum Leipzig gdje spremaju tematsku izložbu Sad Smiley u sklopu koje ćemo Marko, Josip i ja izvesti galerijski performans. U rujnu u sklopu Ganz novog festivala organizirat ćemo mini konferenciju Najtužnija metoda. Ikad. kojom ćemo obilježiti deset godina Kik Melonea. U listopadu slijedi premijera u Kinu SC. Bit će jako tužno. (smijeh)

    Silvia Marchig, foto: Marko Gutić MižimakovUz Kik Melone i autorski rad, i dalje kontinuirano surađuješ u autorskim projektima drugih autora kao izvođačica, primjerice u posljednje vrijeme s Marinom Petković Liker, a sada je aktualna i tvoja prva suradnja s Marjanom Krajač. Kako funkcioniraju svaka od tih suradnji i što u njima smatraš vrijednim?

    Moja je najveća strast izvedba, a autore biram na temelju njihovog autorskog pristupa. S Marinom surađujem još od 2009. kada me nakon Ložača sunca pozvala u svoje projekte. Ona je autorica koja otvara prostore u kojima ja mogu brijati, njezina poetika odgovara mojem izvedbenom habitusu. Naša suradnja uvelike je utjecala na moj izvođački razvoj.

    Marjana me zvala da sudjelujem u Koreografskoj fantaziji br.3, što me, moram priznati iznenadilo. Postoji prešutna podjela na sceni tko s kim radi, a činjenica je i da sam ja otprilike petnaest godina starija od ostalih kolegica i kolega u toj predstavi. Jako je bitno za nas kao umjetnike i kolege da izađemo iz takvih vrsta ograničenja i okvira. Marjanin koreografski potpis meni je oduvijek bio jako zanimljiv, ide u dubinu procesa i bavi se čistom formom plesa. Uvijek me zanimalo kako njen koreografski proces izgleda iznutra. Mojim riječima, u njezinom radu forma jest sadržaj, na vrlo posvećen i beskompromisan način. Podnaslov predstave je Otvoreni procesi što znači da dva mjeseca proba i svih šest izvedbi čine dio procesa kojeg razvijamo do 4. lipnja kada ćemo imati zadnju izvedbu. Sa svakom izvedbom iznova vrlo se radno bavimo materijalima, mi ih ne reprezentiramo, nego svaki put zaista na njima radimo. Ima tu i povijesti plesa, baleta i nasljeđa. Jedno izuzetno plesačko iskustvo i drago mi je što sam imala priliku biti dio toga. Dok s jedne strane u IMRC-u sve konvencije dovodimo u pitanje, kod Marjane se bavimo Plesom s velikim P.

    Kako umjetnik suvremenog plesa ne može u realnoj ekonomiji živjeti samo od svog umjetničkog rada te mora taj manjak vrijednosti na tržištu nadomjestiti dodatnim radom, ti si u tom smislu dugo godina aktivna kao plesna pedagoginja. Već gotovo godinu dana djeluješ kao voditeljica Plesnog odsjeka pri Umjetničkoj školi Franje Lučića u Velikoj Gorici. Koja su tvoja nastojanja na toj funkciji i kako gledaš na edukaciju budućih plesnih umjetnika kao i na plesnu edukaciju mladih?

    Izgleda da sam došla u te godine kada čovjek preuzima neke odgovornosti na račun iskustva, znanja i vještina pa može neke stvari razriješiti, preduhitriti i usmjeriti. Čini mi se važnim da je naša škola iznikla kao odgovor na Školu suvremenog plesa Ane Maletić i pokušaj je da se nađe nešto drugo, šireg konteksta. Dok Ana Maletić školuje suvremene plesače, djeca koja upisuju naš program većinom su potekla raznih show dance klubova i mi ih dalje školujemo za zvanje scenskog plesača. Baza jesu suvremena i baletna tehnika, ali uče se i jazz, step, vokalne tehnike, scenski govor, kao i kreativni pristup koreografiranju, ritmika te povijest plesa. Mlade plesače te dobi važno je educirati na najširi mogući način, naučiti ih da budu samosvjesni i odgovorni ljudi i plesači kako bi sami donosili estetske izbore koje im mi ne namećemo. Scenska praksa jako je bitan predmet, želimo ih pripremiti za scensko iskustvo. Naši učenici imaju prilike sudjelovati u pravim projektima i procesima, surađujemo s vanjskim suradnicima, ove godine to je Elena Brumini koja dolazi iz mjuzikla, surađivali smo i s Mašom Kolar. Trudimo se umrežiti se sa scenom. Otežavajuće je što je škola dislocirana od Zagreba pa je teže djecu dovoditi na predstave jer su i bez toga, uz redovni srednjoškolski program, preopterećeni. Općenito, pedagoški rad je izuzeto odgovoran, a unutar institucije on ima svojih prednosti, kao i ograničenja.
    IMRC, Zagreb: Bella Ciao, autori IMRC i Silvia Marchig, foto: Marko Gutić Mižimakov
    Prkos, otpor i snažan stav opisuju te ne samo kao umjetnicu i pedagoginju, nego i osobu. Bila si aktivna u organizaciji ekscene početkom 2000-ih koja je bila svojevrsni otpor tada postojećem sustavu plesne scene u Hrvatskoj. Jednako si tako aktivna u javnom artikuliranju aktualnih nepravilnosti na sceni. Možda sam u krivu, ali čini mi se da su to uvijek isti pojedinci koji djeluju kad sustav zakaže. Iz aspekta pedagoginje, kako gledaš na mlađe, šutljive generacije?

    Na sceni zasigurno ima i radikalnijih i borbenijih pojedinaca od mene. Mlađim generacijama to kao da nije svojstveno, dijelom sigurno i zato jer su odrastali u drugačijim okolnostima od nas rođenih krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Razlozi su kompleksni. Mislim da je Plesni odsjek Akademije dramskih umjetnosti trenutno mjesto koje njeguje individualnost, autorstvo i kritički odnos plesnih umjetnika prema društvu, ali u njima vidim malo borbenosti. To što se desilo sa Zagrebačkim plesnim centrom je poraz ovoga grada i ove scene i slabo nasljeđe novoj generaciji. Trenutno tamo idem na probe svakodnevno i svaki put ulazim unutra s osjećajem tjeskobe, jer to nije ustanova osnovana na način na koji je plesna struka zaslužila nego je netransparentno i prema stranačkom ključu pripojena Zagrebačkom kazalištu mladih. S druge strane, da u ZPC-u infrastruktura funkcionira, novci se ulijevaju, uprava i osoblje s puno srca rade svoj posao. Da se scena zaista solidarizirala i da smo bili hrabriji i borbeniji, situacija se mogla riješiti na bolji način. Mislim da smo imali šansu izboriti se za autonomnu ustanovu i da smo je prokockali.

    U tom smislu, veseli me zajednički projekt dvaju strukovnih plesnih udruženja Futur II koji je pokrenut u sklopu Platforme HR i u suradnji s projektom Q’ART u napuštenom prostoru u Ilici 69, a koji se nastavlja do daljnjeg. To naravno nije adekvatan prostor za sve aktivnosti, ali je makar prostor okupljanja, osmišljen od zajednice za zajednicu. Vjerujem u konkretne akcije, a uz prošlogodišnje Tjelovanje, ovo je jedna od njih. Mislim da razne druge branše imaju što naučiti od plesne scene jer rijetko je koja branša toliko solidarna i žilava kao plesna, barem jedan veliki dio nje.

    © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 6. lipnja 2018.

Piše:

Jelena
Mihelčić