Plesna scena.hr

Tiha revolucija

Slušati tijelom, plesati srcem / Listen with the Body, Dance with the Heart. Tamara Curić: 30 godina profesionalnog djelovanja u plesu / Tamara Curić: 30 Years of Professional Dance Work, ur. Iva Nerina Sibila, 2018.

• Devetnaesta Platforma.hr započela je u subotu 19. svibnja u podne na Rokovom perivoju gdje je u neformalnom slobodarskom, woodstockovskom duhu Tamara Curić proslavila trideset godina profesionalnog djelovanja dočekujući goste pozivom na ples. Za tu prigodu tiskana je lijepa, mala knjižica, kao jedan ipak zaustavljeni trenutak i dokument dosadašnjeg, zaokruženog osobnog vremena strasnog trajanja u plesu. Ona sadrži Tamarin credo, nerazdvojiv umjetnički i životni, vjeru u ples kao ljubav prema postojanju; onu koja se vrlo jednostavno djelotvorno živi i aktivno dijeli… Na što se nastavljaju crteži (Iz dvorane, tragovi pokreta) Hane Lukas Midžić, fotoalbum i biografija, impresivan popis predstava i istraživačkih projekata i performansa u kojima je nastupala, projekata kojih je bila autorica ili suautorica, predstava u kojima je postavila scenski pokret; značajan pedagoški (i pedagoško-publicistički) te producentski rad, a potom i nagrade. Sažetak ogromnog, srčanog napora rušenja barikada svih mogućih vrsta, vođenog jasnom vizijom i osjećajem poslanja (karakterističnim za plesne umjetnice još od Isadore) širenja plesa kao radosne vijesti upućene svakom posebno i svima zajedno. I to nisu romantične sanje nego teški fizički rad. A rad je, kako kaže Prorok Halila Džubrana „ljubav učinjena vidljivom“.
  
  Publikacija koja je, riječima urednice Ive Nerine Sibile, „mišljena kao susret s plesom, samo iz druge perspektive“ izvukla je neka moja sjećanja, vizualno zamagljene, ali emotivno snažne slike što me potaknulo na pokušaj rekonstrukcije i njihovo smještanje u povijesni kontekst.
  
  Prva od tih mojih živih Tamarom pokrenutih slika dogodila se, prema zajedničkoj računici, 1991. u desnoj dvorani Škole za ritmiku i ples, na 2. katu Bogovićeve 7. Kao nastavnik Škole prisustvovala sam ispitu iz koreografije. Tamara je napravila rad na Nerudine stihove: „Noćas bih mogao…“; ne sjećam se što je i kako plesala, znam da se nešto, neka tkanina, dio kostima, vijorilo i onda je najednom izletjela kroz prozor i nestala! Ostala je duga tišina i opipljiva praznina dok smo se snašli i prodisali i progovorili, na što se uključila vesela reakcija s terase na kojoj su je čekale kolegice sa strunjačom.
  
  U drugoj, očito čvrsto zabilježenoj slici sjedim u prvom redu desno u dvorani HNK-a i gledam Surimi Rajka Pavlića. (Tu smo u 1998. i već se sluti njegova „etno urbana poetika“: ritualno, snažno, brzo, moderno, a opet se osjeća suptilna etno potka.) Kad se odjednom iz gornjeg lijevog kuta dijagonalno prema meni stuštila Tamara, mislim da su bili i neki zamasi ruku, s takvom energijom da me prilijepila za stolac.
  
  Između ova dva događaja nešto se bitno promijenilo, vezano uz tihu revoluciju na zagrebačkoj plesnoj sceni koja je krenula od prvog odlaska na plesnu akademiju u inozemstvo, onog Vere Bilbije koja je upisavši belgijsku plesnu akademiju Vlaamse Dansacademie u Bruggeu otkrila karizmatičnog Stevena Iannaconea, plesnog umjetnika i nastavnika koji je vodio Alvin Nikolais tehniku. On je u Zagrebu prvi održao radionice Nikolaisa, otvarajući mladim zagrebačkim plesačima (koji su ga očarano slijedili), jedna od prvih vrata u svijet. Nakon Vere u Brugge je otišla Maša Kolar, pa Adrijana Barbarić, Alenka Čižmešija zatim Ana-Maria Bogdanović, Tomislav Jeličić i Igor Barberić, pa Tamara (tada još Kršek), Aleksandra Janeva i Renata Vraneković! Jedan dio zagrebačkih studenata plesa je nastavio studij i karijeru po drugim europskim centrima, a Tamara je jedna od onih koji su završili Akademiju u Bruggeu i vratili se u Zagreb.
  
  Nakon prvih povratnika zagrebačka scena više nije bila ista; klanovske podjele kao ograde između ansambala su popuštale pred otvorenim profesionalnim stavom i željom da se pleše, iskušava različite autorske i koreografske rukopise, otkriva novo i drugačije. Tamara pleše u produkcijama Studija za suvremeni ples, Zagrebačkog plesnog ansambla, Liberdancea, za UPPU PULS, kod Marije Šćekić. Epizode Rajka Pavlića (1996) bile su prva scenska primjena tzv. suvremenih plesnih tehnika (koje je Pavlić s oduševljenjem upijao na radionicama Nienke Reehorst, Rusella Muliphanta, Genet Lorin, na Tanzwerkstadt Europe u Münchenu), prvo uprizorenje nove, elektronske generacije, atletski brze i žestoke kojoj su odgovorile sjajne, mlade, nabrijane plesačke snage poput Ivančice Horvat, Tamare Kršek, Ilijane Pirel i Larise Lipovac.
  
  I tako dalje. Plesni centar TALA kao zajednički zreli, vizionarski umjetnički projekt Tamare Curić i Larise Lipovac osnovan 2002. i vidljiv kroz radionice, Školu, festivale, edukativne i umjetničke projekte, raste i razvija se u impresivnim razmjerima čineći istovremeno čvrstu bazu i siguran prostor daljnjeg djelovanja. (Pritom ne treba zaboraviti da je zahvaljujući njihovoj velikodušnoj i entuzijastičnoj ponudi prostora i praktično pokrenut Plesni odsjek ADU čija se nastava tijekom prvih pet semestara odražavala u dvoranama Plesnog centra TALA.)
  
  Tamara, čestitke za trideset bogatih, plesom ispunjenih godina!
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 6. lipnja 2018.

Piše:

Maja
Đurinović