Nisam sasvim sigurna kad je Jasna počela dolaziti u dvoranu. Jednostavno je bila tamo i smiješila se iz drugog reda, meni lijevo. Bila je kao neki orijentir u prostoru. Po njoj sam znala da je cijela skupina tu i da svi stoje na svojim mjestima. Uvijek zainteresirana, gledala je svaki pokret, pitala, ponavljala. Nije dugo trebalo da postane član naše male ekipe koja je snimala vježbe za HTV. Onaj trenutak kada znate da ste dobili pomladak. Zanimale su je mirnije tehnike. Joga, stretch, callanetika, nešto u što bi unijela svoju osobnost i kada bi se kod neke iznimno teške vježbe osmjehnula, obrazi bi se podigli, oči zasvijetlile, vježba je bila lakša. Da, to je bila Jasna. Tiha, lijepa, vrijedna, uvijek mali korak ispred vas. Uvijek pouzdana. Ne mogu se prisjetiti niti jednog trenutka ljutnje, povišenog tona.
Studirala je kroatistiku i ukrajinski jezik (molim vas, tko to studira?) no jednom mi je satima pričala o tom jeziku, njegovim specifičnostima, razlikama, gramatici. Kunem vam se, kao da čitate najzanimljiviji krimić. Imala je ona tu sposobnost prezentacije, objašnjavanja i kada je počela voditi tečajeve, ljudi su je jednostavno obožavali. Sapleteni u najnemogućijim pozama govorili bi: „Ovo je super!“ I bilo je, jer su mogli, jer ih je ona uvjerila da mogu. Rijetka sposobnost. Jasna je (jer je bila mi je teško napisati) iznimno glazbeno obrazovana, načitana, zaljubljenica u teatar. Predstave, knjige, fotografija, sve ju je zanimalo. Vukla bi na more ne odjeću, nego knjige. Jako smo je zafrkavali zbog toga. Četrnaest knjiga? Tko to nosi na more umjesto nove verzije kupaćeg kostima? Pa Jasna!
Bila je i prava prijateljica. Satima smo sjedile pred Booksom ili na njezinom balkonu u Martićevoj: ona, Lana i ja, „trio za hitne slučajeve“ gdje nam je dijelila razne lekcije. Nama, starijima od nje. I sve su bile na mjestu. Uvijek si mogao s njom piti kavu i daviti je raznim problemima. Dostupnost je bila njezina mantra. Razgovor lijek. Kada je diplomirala, njezina mama je pripremila svečani ručak. Baš kao u stara dobra vremena, obitelj i nekoliko prijatelja. Pred Jasnom je bila budućnost.
Nisam je htjela klasično izgubiti u administrativnoj šumi nekog poduzeća ili škole, pa sam je predložila za tajnicu UPUH-a. Prihvaćena bezrezervno od cijelog članstva. S Jasnom je odjednom sve postalo bolje. Uredila je administraciju, vodila precizne zapise, strpljivo objašnjavala nezadovoljnima, predlagala. Samozatajno je razvijala mnoge projekte. Možda nismo ni svjesni koliko nam je pomagala. Ali u jednom trenutku je postalo jasno, bez nje se ne može.
Ja sam je pak, vukla sa sobom kao dijete. Na put, u dućan, na kavu. Nesvjesna da odrasta, postaje prava žena, profesionalac u poslu. A njezin se život promijenio i postavila je temelje i udruzi i mnogim projektima koje je udruga vodila. Neizostavno je imala svoj blok u emisiji Dobro jutro Hrvatska, a kada je svladala NLP (neurolingvističko programiranje) nesebično nam je davala savjete. Organizirala je tečajeve i kao uvijek bila posvećena tome. Spojila je to sa svim svojim drugim znanjima i oblikovala svoju metodu rada.
Izvana nismo bili svjesni koliko ju je potreslo kada se iz Martićeve morala vratiti s roditeljima u stari kvart, kada je iznajmila minijaturni stan kod Džamije, kada je iznenada odbila voditi tečajeve… Činilo se netipično za nju. Nisam razumjela ili nisam htjela razumjeti drugi odabir. Kada je otišla iz dvorane gotovo sam se naljutila. Sada kada gledam unatrag, sve je napravila dobro. Imala je svoj put koji se sastojao od umjetnosti, podučavanja i prijateljstva te neobične povezanosti s obitelji. Jasna je bila od onih ljudi koji su točno znali što hoće.
Njezina je bolest bila strašan šok. Uopće ne vjeruješ da se to moglo njoj dogoditi. Bila sam uvjerena da će sve to nestati. Zašto bi se to njoj dogodilo? Dopisivale smo se u dobrim i lošim stanjima. Borba je to, no vjerovala sam u čudo. Dok je ležala u bolnici napisala mi je „Zašto se moje tijelo toliko posvadilo sa mnom?“ Ne znam je li ovo bio pravi odgovor. Nekada u životu, sasvim bez jasnog razloga moramo ući u neku borbu koju uopće nismo htjeli. Jednostavno nas je ta borba izabrala. I ona je to prihvatila.
U utorak 14. kolovoza u 20.30 sati pitam kako je. „Prijateljica mi je tu", odgovara Jasna. „OK", pomislim, „sve je u redu." U 22.15 kisik, u 23 glava je klonula. Bez trzaja. Njezino ju je tijelo povelo na neki drugi prostor, bez boli ili žaljenja. Sigurna sam da je ondje ona prava Jasna mirna. Sve je u redu. I ovdje i tamo gdje ćemo se sresti ponovno.
Komemoracija za Jasnu Vuljević održat će se u utorak 18. rujna 2018. u 19 sati u Zagrebačkom plesnom centru, Ilica 10.
© Vesna Mimica, PLESNA SCENA.hr, 17. rujna 2018.
