Plesna scena.hr

Protiv prolaznosti

10. Monoplay, Zadar, 20. – 24. kolovoza 2018.: Bilješke s Kritičkog parkoura (2)

• 
  
  Nakon Sannai Myllylahti i Xaviera Le Roya publici Monoplaya predstavila se i Magdalena Reiter koja je ponudila je moćnu plesačku izvedbu u kojoj se susreću zone tjelesnosti, emotivnosti i memorije. Close-Ups se gradi oko jednostavne autorske propozicije, a to je niz od pet zadataka plesačke višestruke pozornosti. Zadaci su čisto tjelesni i djeluju jednoznačno, poput početnog mehaničkog komadanja tijela kroz repetitivna njihanja dijelova tijela, polaganih ograničenih pomaka na podu ili snažne mišićne tenzije koja se oslobađa kroz dah i koja transformira eksplozivno tijelo plesačice u razne oblike. Jasno je ipak da je u pitanju nešto višeslojnije. Pažnja plesačice je usedotočena na vlastiti proces, na niz „nelogičnih funkcija i spojeva“ (iz programske knjižice Monoplaya) unutar zadataka što osim improvizirane koreografije proizvodi suvišak, nešto nejasno i neuhvatljivo, atmosferično i time zanimljivo. Close-Ups uokviren je u klasični okvir plesnog sola očekivanog dramaturškog slijeda s podržavajućom svjetlosnom i glazbenom arhitekturom. Tako autorska propozicija koje se oslanja na unikatnu energiju plesačice i improvizatorski pristup, prezentirana formalnim pristupom koji joj daje gotovo narativni okvir ne korespondira u potpunosti sa sadržajem izvedbe.
  
  Treći u nizu izvedbenih projekata Staging a play Matije Ferlina, je Antigone, konceptualno britka, doživljajno zahtjevna, inovativno scenski postavljena, suptilno izvedena i duboko potresna predstava. Postupak kojim se razvija predstava je odvajanje teksta od fizičke izvedbe, postupak koji su Ferlin i njegova autorska ekipa uveli već u Istovremeno drugi. Dok je tada tekst bio snimljen i projiciran i tako funkcionirao kao paralelna zona uz scensku igru, ovdje su tekst i višestruka scenska akcija u izvedbi jednog jedinog izvođača. Odvajanje se događa na način nevidljive izvedbe tako da publika ne vidi čin izgovaranja teksta. Matija Ferlin potpuno neprimjetno izgovara tekst Antigone tihim, mekim glasom u kojem gotovo da nema oscilacija, paralelno vodeći začudnu, razgranatu koreografiju tijela i objekata. Diskretno, minimalnim pomacima postave tijela i mišićnih tenzija gradi karakter brojnih likova, a re-konfiguraciju prostora budi asocijativne slike „stvarajući ritualni prostor za traženje tog svemogućeg, polivalentnog, izvođačkog tijela koje se istovremeno gradi i ruši, ispisuje i briše, dijeli i sažima“ (Goran Ferčec, programska knjižica Monoplaya).
  
  Tekst je tako oslobođen od uobičajene ideje otjelovljenosti glumačkom interpretacijom, ali je ipak ovdje u stvarnom vremenu, u živom glasu i prisutnosti kazivanja. Staging a play: Antigone zahtjeva veliku, gotovo radio-dramsku pažnju na tekst, dok je izvođač, kao biće koje se kreće unutar prostora omeđenog velikim zvučnicima, svjedokom ili presjecištem tragedije na čijem se poprištu zadesilo, čiji su protagonisti utisnuti u njegovo tijelo, ali koje na tijek radnje nema utjecaj. Ovaj rad je izvođački potez visokog rizika, radikalne koncentracije i posvećenosti, a iako fizički najmanje eksplozivna Ferlinova izvedba, njegovim riječima, dosad najzahtjevnija. Staging a play: Antigone koncepcijski i metodološki je inovativno rastakanja dramske, koreografske i glumačke geste i njezino sklapanja neočekivanom, a jasnom logikom, koje donosi snažan, emotivan kazališni doživljaj.
  
  Zadnji dan Monoplaya, donio je još jednu dirljivu mušku izvedbu. Jesús Rubio Gamoa dolazi iz Madrida, a u Sada, dok još nismo previše stari rasplesanim i muzikalnim potezom bavi se svojom povezanošću s plesom kao uporištem spram prolaznosti. Autor gradi koreografiju iz laganog njihanja, gotovo vježbe zagrijavanja, prema sve većoj dinamici i višeslojnosti koreografskog sklopa, no uvijek ostavljajući jasnim da se radi o komponentama plesačke tehnike ili koreografske vježbe. Njegovo je kretanje otvoreno, elegantno i mekano s puno užitka u samom tijeku plesa i prepuštanja glazbenosti, a u leksiku se nazire i poigravanje sa klasično-baletnim leksikom. Izvedba postaje tijek gotovo kompulzivnog plesanja u kojemu određeni pokreti okidaju sjećanja i frustracije koje izvođač evidentira raznim reakcijama lica i jedva čujnim govorom. Jesús Rubio Gamoa u svom solu vodi dijalog s osjećajem sumnje, otpora i izgubljenosti spram plesa koji je proživljavao u određenoj fazi života i ponovne rekapitualcije svega što ples za njega jest i što u njemu može naći.
  
  Tako se 10. Monoplay zaokružio predstavom kojoj je u središtu pažnje neposredna veza plesa i plesača, osjećaj izgubljenosti, prolaznosti i provali emocija kroz ples.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 1. listopada 2018.

Piše:

Iva Nerina
Sibila