Plesna scena.hr

Nedokučivi prostori slobode

Festival svjetskog kazališta: Another Sleepy Dusty Delta Day Jana Fabrea u izvedbi Ivane Jozić

• Što je bliži, bliskiji, osvješteniji doživljaj smrti, to je intenzivniji osjet života. Opipljiv, bolan do sladostrašća, izaziva vrtoglavicu, pročišćuje i nadahnjuje. To su trenuci u kojima se ljudsko biće ili posve izgubi ili naraste. A rast traži prostor i slobodu; bezuvjetnu osobnu slobodu leta. I obrnuto: nakon dostignutog vrhunca osobnog ispunjenja u ovoj, zemaljskoj dimenziji, na koju stranu krenuti, da se izbjegne pad?
  
  Čudna su to, rubna, da li razmišljanja ili osjeti teško pretočivi u riječi, ili oblik umjetničke slobode. I teško je shvatiti osobu koja svojoj ljubavi, svojoj slatkoj princezi, piše pismo na mostu sa kojeg će uskoro skočiti u ponor, bezdan, ništavilo. Nema bijesa, krivnje, nekog pravog razloga, materijalnog dokaza za crnu kroniku. Nježno i tužno, ali ne i tragično, ispunjeno ljubavlju i mirom, nadahnuto slobodnom odluke, bez želje za povratkom ili bez vjere u mogući nastavak: i živjeli su sretno…
  
  Fabreove refleksije, poetski, intimni tekst, na rubu je spram onostranog; u obliku pisma voljenoj ženi: lijepoj, putenoj, nježnoj, divljoj, gruboj, prljavoj, ciničnoj, ganutoj, okrutnoj… živoj kao Život. Ivana Jozić, zapamćena pred dvije godine u Zagrebu kao Crni anđeo, ponovno solistički gradi i nosi, i nadahnjuje Fabreovu predstavu; ovaj put još složeniju i zahtjevniju u smislu umjetničke transformacije i izvođačke spremnosti. (Ona vlada scenom bez grča, bez taštine, prirodno uživajući u svojoj prisutnosti i poslanju, u liku i drami, improvizaciji i igri da ni malo ne čudi njezin internacionalni status muze Jana Fabrea…)
  
  Nadrealistički, poetičan i znakovit scenski okvir podržava Ivanu Jozić u vrlo jasnom ključu: djevojka u prozračnoj žutoj haljini njiše se na stolici za ljuljanje; razbacana brdašca ugljena po kojima je postavljena željeznica pa mali vlakovi mirno prolaze svojim putanjama (koje uključuju i crvene mostiće) kriju zakopane boce piva. U zraku se njišu kavezi s kanarincima. (Ptice će prve uginuti u rudniku kao znak ne više nema kisika!) Ona je, još jedna žuta ptičica u krletki, ili pak sama – krletka za emocije. A istovremeno i ona koja te emocije vreba, poput mačke pod krletkom, i poigrava se njima s nekim, možda i perverznim užitkom, do iscrpljenja.
  
  Another Sleepy Dusty Delta Day je predstava čvrste strukture, raste u obliku spirale iz niza naizgled nepovezanih radnji i stanja, koje se ponavljaju i nadograđuju da bi se na kraju zatvorila u zgusnutu cjelinu značenja i doživljaja. Isprepliću se dvije osnovne, paralelne jezgre, pjesničke kule koje suptilno, po proživljenom osjetu i asocijaciji, povezuje (da ostanem u Fabreovoj simbolici) konkretni, tjelesni most izvedbe Ivane Jozić. Prva je oproštajno pismo umjetnika, njezinog Dragog (što je ujedno i jedini tekst predstave), točno datirano noćnim satima tijekom pripreme za konačni skok. Djevojka čita pismo s pauzama, pažljivo ga ljubi, sprema, da bi mu se opet vratila i nastavila.
  
  Drugo uporište, i zapravo osnovni motiv djela je poznata, nikad objašnjena tajnovita sadržaja pjesma Bobbyie Gentry iz 1967. Ode to Billy Joe, čiji je početni stih i naslov Fabreove predstave, i čiji se blues (u obradi Toma Tiesta) stalno provlači scenom, i koju Jozić sjajno pjeva, odnosno interpretira, u više navrata, uvijek iz početka, ali tek posljednji put do kraja. I tada je po prvi put «razumijemo» iako je ni onda ne možemo objasniti. Pjesma počinje nevino, iz obične obiteljske atmosfere, poziva za stol i usputne mamine vijesti da je danas Billy Joe MacAllister skočio sa mosta Tallahatchie. Razgovor se tijekom jela nekako stalno vraća na neobjašnjiv skok poznatog im mladića u ponor, šturih prisjećanja i upitnih primjedbi brata i roditelja koja sve više upućuju na vezu pripovjedačica/pjevačice sa samoubojicom. Ona se ne brani i ne odgovara, ali iz epiloga pjesme saznajemo da je i poslije mnogo godina ostala sama, i bere cvijeće koje s mosta Tallahatchie baca u rijeku… I to je sve.
  
  Poput pisma: tajnovito, tužno, od slutnje, možda i prihvatljivo ali ipak neobjašnjivo, otvara prostore zaumnog jezika čiji je izraz pokret. Ivana Jozić medij je u kojem se sljubljuju pismo i pjesma, kroz nju prolazi naboj koji potresa. Pokret izlazi nepredvidivo u naglim promjenama raspoloženja, puknuću i smirenju, ljubavi i bijesu, ironiji i gorčini, kao i u rješenjima koja osciliraju od infantilne igre bagera, ili pijanca do impulsa koji naizgled nekontrolirano protrčavaju tijelom.
  
  Post scriptum, vrisak I believe in the legend of love!!! više se čini činom očajničkog hvatanja za slamku nego vraćanjem nade. Ili je to ipak – poenta? Vjera u Umjetnost – transcendentni stvaralački duh koji pamti, čuva, prenosi i povezuje ljudske inačice priča iz izvorne pokretačke legende o ljubavi, i usađuje čežnju za nedokučivim prostorima (slobode)?
  
  © Maja Đurinović, KULISA.eu, 24. rujna 2008.

Piše:

Maja
Đurinović