Dodatan izazov

Razgovor: Dolma Jover Agulló, koreografkinja, povodom premijere predstave Visible Invisible Zagrebačkog plesnog ansambla

  • Dolma Jover Agulló

    Nedavno smo u Zagrebačkom kazalištu mladih vidjeli Vašu novu koreografiju Visible invisible (Vidljivo nevidljivo) koju ste napravili u suradnji s plesačima Zagrebačkog plesnog ansambla. Kako je došlo do tog projekta?

    Počelo je tako da sam upoznala Petru Glad na Festivalu plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu 2015. Tamo sam došla s koreografijom One by One koju sam napravila s kolegom koreografom i plesačem Arnulfom Pardom Ravaglijem koji je sad u Kolumbiji na Sveučilištu u Bogoti. Petra je bila stvarno motivirana načinom na koji sam izvodila i objašnjavala moje ideje, razmišljanja i slično. Ostale smo u kontaktu, i palo mi je na pamet da joj kažem za Trans-cultural Body (Transkulturno tijelo), moj diplomski rad iz 2013. pri Privatnom sveučilištu Anton Bruckner. Iz tog rada je proizašla moja metodologija Transcultural Learning Path koju sad predajem kao gost na raznim sveučilištima...

    Ta se koreografija temelji upravo na tom radu u kojem tražite fenomenološko objašnjenje vidljivog i nevidljivog u plesu. Na koji se način to objašnjenje odnosi na Vašu metodologiju i ideju o transkulturalnom tijelu?

    Ideja u Visible Invisible je uzeti sve različite pozadine, a pod pozadine ovdje mislim na njihovu tehniku, kulturalnu podlogu, naravno i njihovu obrazovnu podlogu, naslijeđe, itd. iz kojih plesači dolaze, i kroz moju metodologiju prenijeti sve te podatke – jer ti podatci su nevidljivi, zar ne? – publici, to jest učiniti ih vidljivima. To je glavna zamisao te koreografije.

    A što nam možete reći o Transcultural Learning Path?

    To su vježbe koje dolaze iz Trans-cultural Body, jer je to bilo istraživanje tijekom kojeg sam došla do „novih“ informacija o svome tijelu, novih pod navodnicima jer sam te informacije imala, no izgubila s vremenom. Otkrila sam način da se ponovno povežem s tim informacijama zato što sam radila na potpuno drugačiji način. Svi podaci koje sam kao plesačica dobivala od profesora, koreografa i drugih plesača ušle su u moju podsvijest, od prve plesne tehnike koju sam učila još kao dijete. Onda su me, tijekom studija u inozemstvu, pogodila brojna pitanja: što trenutno radim, koji je moj smjer – jer sam odlučila da ipak ne želim biti plesačica – i kako su ta pitanja prolazila kroz moje tijelo i moj mozak, ponovno sam se spojila s mojim korijenima u španjolskoj tehnici plesa. Ta se tehnika dijeli na četiri stila, od kojih je prvi flamenco, s kojim sam našla poveznicu u njegovim samim osnovama, u plesu ispod struka, i iznad struka.

    Nakon što sam svoju zamisao stvorila fizički, tijelom, u kombinaciji s vanjskim pogledom mojih kolega i direktorice na sveučilištu – koji su mi, pročitavši moj diplomski rad, rekli da su te moje mentalne slike, tj kinestetički oblici i diskurs tijela koje sam napravila jako povezani sa španjolskom kulturom – počela sam dublje ulaziti u tu problematiku, čitati knjige, i otkrila sam da je ta poveznica istinita. U mome sam radu pisala o tijelu kao objektu, što sam spojila s mojom tehnikom. To je „novi“ vokabular za mene – novi opet pod navodnicima jer ništa nije novo – koji koristim da se bolje izrazim u komunikaciji s učenikom. Tu se nadovezuje pojam tijela kao subjekta upravo zbog tih silnih osobnih pitanja koje sam si postavljala: tko sam ja, koliko daleko želim doći sa svojim znanjem, iz koje je kulture nešto, je li to nešto korisno plesačima. Rezultate mog rada mogu pretočiti u tehničke vježbe, koreografije, knjige... na kraju istraživanja odlučila sam se na ovo zadnje i napisala sam jednu malu knjigu. No onda sam uvidjela da je moje istraživanje korisno ne samo u koreografiji nego i samim plesačima – iako me Petra upravo u tom polju izazvala, dajući mi malo vremena za izradu koreografije!

    Kako su plesači odgovorili na Vašu metodu koreografiranja? Kako Vam je bilo surađivati s njima i jeste li Vi zadovoljni s ishodom suradnje? Je li suradnja bila kakvom ste je očekivali?

    Nisam očekivala ništa od njih zato što je u mom procesu nemoguće išta očekivati, osim toga da će plesači biti otvoreni, jer ako nisu – proces umire. To je bio dodatan izazov – ako ovo ne proradi, bilo kakav ishod je nemoguć. Srećom, proradio je, makar znam da ni plesačima, kao ni meni, nije bilo lako. Na kraju smo se uspjeli snaći s cijelim procesom i stvoriti nešto vidljivo.

    Tijekom rada i istraživanja puno putujete, što znači da imate široku sliku o stanju suvremenog plesa u Europi. Možete li usporediti sa scenom u Latinskoj Americi iz koje ste došli?

    To mi je zanimljivo pitanje jer sam upravo došla iz Latinske Amerike. Mislim da se u Europi, žao mi je što moram ovo reći, ponavljamo. Mislim da smo zaglavili i da se trebamo usredotočiti. Plesači u Latinskoj Americi otvoreniji su i slušaju se međusobno. Mi smo previše sigurni sami u sebe, i u to tko je bitan a tko nije. Tamo daju više prilike starijima da se izraze kao umjetnici.

    Vaši planovi za budućnost?

    Još jedno zanimljivo pitanje. Željela bih razgovarati s Petrom oko toga da se ova suradnja održi jer imam planove da je prenesemo u Latinsku Ameriku. Također bih željela upisati doktorat na Sveučilištu Anton Bruckner u veljači. Željela bih pripremiti sve komponente svojeg rada. Mislim da je sada za mene vrijeme promišljanja o smjeru budućnosti mog rada, jer sam od srpnja do rujna bila na turneji i nisam imala vremena misliti o tome.

    © Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 23. listopada 2018.