Plesna scena.hr

Od fantazije do klaustrofobije

Marmot, Zagreb: Opna, kor. Irma Omerzo

• 
  
  Kako bismo pogledali predstavu Opna Irme Omerzo, ušli smo kroz scenska vrata Kulturnog centra Travno izravno na pozornicu. Tamo nas je dočekao ogroman napuhani balon nepravilnog oblika izrađen od poluprozirnog najlona, čiji je otvor Irma držala rukama, zajedno s jednim pomagačem, i propuštala nas unutra grupicu po grupicu, kako se balon ne bi previše ispuhao. Posjeli smo se na jastučiće raspoređene po tlu, neki su legli, i ogledavali smo se, zatvoreni u tom osvijetljenom snovitom oblaku, oko njega mrak, sve dok nismo ugledali plesače s druge strane najlona.
  
  Neuobičajena scenografija nije novost u radu Irme Omerzo. Najdalje je u tom smislu otišla u predstavi Meteo koja je smještena u prirodu, u park, dok je češće tu potrebu rješavala prelaskom u posve drugi medij plesnog filma, pozicionirajući plesače u različite realne okoliše poput gradskih ulica, građevina ili pored strojeva.
  
  U ovoj predstavi plesači i publika su u specifičnom odnosu kojeg dijeli opna. Publika je s jedne, a plesačice Filipa Bavčević, Ema Crnić i Nastasja Štefanić te kontrabasist Roko Crnić su s druge strane, i kreću se oko balona. Scenografiju potpisuje Numen, kolektiv produkt dizajnera, scenografa i umjetnika međunarodno prepoznatih po prostornim instalacijama koje formiraju nekonvencionalne krajolike u javnom prostoru, ujedno funkcionalne prolaze za kretanje, a ovom su prilikom surađivali s arhitektom i scenografom Vanjom Magićem.
  
  Irma Omerzo poigrava se brojnim kako vizualnim, tako i auditivnim dinamikama koje joj takva specifična prostorna konstelacija omogućuje. Plesačicama tako u samome početku vidimo samo blijede obrise, siluete koje se pomiču u daljini, zamućene najlonskom teksturom, da bi se bistrina tih obrisa mijenjala ovisno o njihovoj udaljenosti od najlona. U trenucima kada se kreću vrlo blizu ili tik uz opnu, njihov se pokret prenosi na laganu i meku površinu najlona, duplicira se i naglašava deformacijama pa se najlon gužva, udubljuje i savija ravnomjerno intenzitetu pokreta. Ponekad od siline kontakta čitav balon zavibrira, a ponekad plesač samo lokalno svojim tijelom oblikuje sitne penetracije u prostor publike. Balon je jednom svojom stranom posve stjeran uza zid, nagužvan i priljepljen uz njega pa tako i uz plesačice kojima, kada se nađu s te strane, otežava kretanje, usporava ih i ponaša se kao njihova druga koža.
  
  Kada nam je vid i najmanje zakinut, oslanjamo se na sluh pa se tako nerijetko tijekom predstave, kada plesačice ne možemo jasno vidjeti, osvrćemo u smjeru zvukova koje proizvode pokretom negdje u tami. Zanimljiviji zvukovni element predstave dolazi naravno do izražaja kada su plesačice u izravnom kontaktu s najlonom, proizvodeći perkusionističke efekte lupkanja, šuštanja ili pucketanja. I kontrabasist sudjeluje u toj kompoziciji kružeći oko balona, udaljavajući mu se i približavajući, da bi na kraju i sam pokretima gudala ušao u interakciju s opnom.
  
  Neiskorišten ostaje taktilan element kojeg realiziraju samo plesačice, dok publika ostaje relativno pasivno sjediti unutar balona te nije ničim potaknuta (doduše nije ni sputana) na mijenjanje vizura i približavanje opni, time i plesačima, a kamoli na dodirivanje.
  
  Suptilna je granica između formalnih pitanja nametnutih propozicijom u kojoj su se zatekli plesači, i semantičkih posljedica od kojih autorica ne bježi, ali ih niti ne nameće. Tako već samo pozicioniranje gledatelja unutar bubblea, a plesača izvan njega sa sobom nosi metaforu komunikacije između umjetnika i gledatelja, a činjenica da se ples odvija izvan, a ne unutar balona, gledatelje upućene u lokalnu scenu može podsjetiti na borbu za autonoman prostor za ples i na odnos zaštićenije institucionalne i nezaštićene neinstitucionalne kulture.
  
  No prije svega Opna je fokusirana na scenografsku ideju i pitanje kako se sve plesači s njom mogu staviti u odnos. Pritom je sam plesni pokret ostao previše općenit. S druge strane, Opna kreira zaista jedinstveno iskustvo koje se kreće u kontrastima od fantastičnih krajolika onkraj poznatog, i ugodnog osjećaja plutanja, do klaustrofobije i morbidnih bljeskova.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 2. studenoga 2018.
  
  Opna
  ideja i koreografija Irma Omerzo
  premijera 19. listopada 2018. (Kulturni centar Travno, Zagreb)
  izvedba: Filipa Bavčević, Ema Crnić, Nastasja Stefanić
  glazbena kompozicija i izvedba na kontrabasu Roko Crnić, scenografija Numen i Vanja Magić, dramaturgija Jasna Jasna Žmak, oblikovanje svjetla Nikša Mrkonjić, asistentica koreografkinje Danijela Renić, grafičko oblikovanje Boris Greiner, fotografije Jasenko Rasol, posebna potpora na probama Lisa
  Predstava je nastala u suradnji s Ministarstvom kulture Republike Hrvatske, Gradskim uredom za kulturu, obrazovanje i sport grada Zagreba, Kulturnim centrom Travno, Centrom za kulturu Trešnjevka CeKaTe i Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade Pogon Jedinstvo

Piše:

Jelena
Mihelčić