Plesna scena.hr

Plesni zen-koani

Improspekcije 2018, međunarodni festival improvizacije, Zagreb, 15. – 22. listopada 2018.: Janine Durning, adaptacija sola No Time to Fly Deborah Hay (bilješke s Kritičkog parkoura)

• Kako je Janine Durning iznimno cijenjena unutar zajednice okrenute improvizacijskim praksama, njezino gostovanje na Improspekcijama, radionica i izvedba, izazvalo je veliku pažnju plesne javnosti. U dvodnevnoj radionici pod nazivom Što radimo radeći ono što radimo prije nego li znamo što je to što radimo? predstavila je nonstopping (nezaustavljanje) svoju praksu neprekidne aktivnosti u pokretu ili govoru kroz koju radi na otvorenosti i propusnosti, a pokret ili tekst koji neprekidno teku postaju svojevrsni ritam ili trenutačna evidencije pažnje, čime dolazi do potpunog ukidanja pred-ideje ili naracije. Jeanine Durning dolazi New Yorka, a njezin rad je u časopisu The New Yorker opisan kao istovremeni „potencijal za filozofsko otkrivenje i kazališnu katastrofu“. Zagrebačka publika imala je priliku vidjeti njezin izuzetno poznati rad inging na festivalu Sounded Bodies 2014. (tekst Jelena Mihelčić o tom gostovanju možete pročitati ovdje).
  
  Osim vlastite prakse, Durning je poznata po suradnji s Deborah Hay, jednom od kultnih figura američkog post-modernog kruga okupljenih oko Judson Church kolektiva. Iako je Hay prisutna već pedesetak godina, njezin je rad u proteklih petnaestak godina doživio pravu renesansu i postao značajno mjesto interesa, čak fascinacije međunarodne plesne scene. Tako je njezina mantra Invite to be seen (Pozovi da budeš viđen), enigmatski scoreovi kojima vrlo rigorozno, a opet potpuno otvoreno gradi koreografije, kao i duhovite, kontradiktorne upute za izvedbe (koje su, njezinim riječima „1. nemoguće za ostvariti, 2. posramljujuće za činiti ili idiotski za promišljati, 3. izluđujuće jednostavne“) postale neka vrsta intelektualno-kreativnih zagonetki ili plesnih zen-koana kojima se i najnovije generacije plesača nadahnjuju.
  
  Na Improspekcijama u, za našu scenu legendarnoj maloj Polukružnoj dvorani Teatra &TD, vidjeli smo tako susret Janine Durning i Deborah Hay, susret kojeg je pozadina dosta kompleksna, ali bogata sadržajem kako za daljnje istraživanje tematike, tako i za doživljaj same izvedbe. Naime, Janine Durning prikazala je svoj rad na adaptaciji sola Deborah Hay No Time to Fly nastalu kroz MotionBank projekt, on-line platformu Forsytheove kompanije, koja se bavi digitalnim koreografskim scoreovima i razvija razne koreografske pristupe istraživanjem mogućnosti digitalnih medija. (više ovdje)
  
  Jannine Durning tako je jedna od troje umjetnika koji su pozvani da naprave svoju verziju, u Hay rječniku adaptaciju, tog sola iz 2010. Taj je proces zahtijevao tri mjeseca samostalnog svakodnevnog rada na scoreu koji je Hay ispisala (također dostupan na MotionBank stranicama), a koji započinje pitanjem za plesača: „Što ako pitanje 'Što ako je to gdje sam ono što trebam?' nije o tome što ja trebam nego mogućnost za zapamtiti pitanje 'Što ako je to gdje sam ono što trebam?'“
  
  Prva stvarna uputa nalazi se na stranici šest od ukupno trideset i kaže: „Pojavljujem se na samom rubu scene kako posljednji članovi publike zauzmu svoja sjedala. Moje ponašanje je činjenično. Imam mnogo izbora prije ulaska. Odlučujem o mjestu ulaska i smjeru kojim ću putovati u odnosu na publiku, plus gdje će put završiti. Tada svjetlo blijedi.“
  
  Nakon tri mjeseca samostalnog rada, svo troje umjetnika našli ssu se u Frankfurtu i njihove adaptacije su snimljene za MotionBank, a razlog zašto na Improspekcijama nismo gledali izvedbu te adaptacije nego otvorenu praksu rada na izvedbi, nalazi se u inzistiranju Deborah Hay da je za svaku novu izvedbu potreban ponovni tromjesečni samostalni proces kako bi svaki izvođač ponovno dovoljno duboko ušao u specifičnu materiju scorea. Daborah Hay tako u svojoj praksi traži od plesača-izvođača potpuno odustajanje od svojih navika kroz prisutnost i otvorenost na staničnoj razini, čak i na odustajanje od originalnosti u korist znatiželje i reakcije za živi zajednički trenutak u kome se izvedba odvija.
  
  Izvedba Janine Durning koju smo vidjeli opčinjavajući je slijed neobičnih i duhovitih putanja, pokreta, situacija, malih plesova, gesti, eksplozija, pjevanja, govora, pauza… Ona munjevitom brzinom i bez sentimentalnosti transformira svoja emocionalna stanja, tjelesne registre i imaginacijska uporišta, rigorozno žonglirajući uputama scorea. Ma koliko da je logika onoga što vidimo potpuno zaumna, svojom vibrantnom prisutnošću daje svakoj ekscentričnoj gesti točno i jasno mjesto, otvarajući širinom neočekivanih obrata ogroman prostor povezivanja i živosti.
  
  Tako je ovo gostovanje, zasigurno jedan događaj kojemu će se plesači i ostali pratitelji Improspekcija, vraćati u diskusijama i vlastitim ili zajedničkim memorijama.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 22. studenoga 2018.
  

Piše:

Iva Nerina
Sibila