Plesna scena.hr

Neraspetljano klupko

Zagrebački plesni ansambl: Vidljivo nevidljivo, kor. Dolma Jover Agulló

• 
  
  Kako prikazati ono nevidljivo u tijelu plesača, prtljagu koju plesač unosi u procese i izvedbe te od kojih je njegov izraz ili pristup sazdan na temelju iskustava, edukacije i osobnosti? Tim se pitanjem bavi aktualna predstava Zagrebačkog plesnog ansambla Vidljivo nevidljivo, proizašla iz suradnje ansambla, ovaj put sa španjolskom koreografkinjom Dolmom Jover Agulló. Predstava pokušava, ne previše uspješno, inscenirati metodologiju transkulturanog puta učenja, koja ukratko podrazumijeva transformativno učenje, a više pročitajte u intervjuu kojeg je za Plesnu scenu s autoricom napravila Jasna Čižmek Tarbuk. Izvode je poznate plesačice ansambla Andreja Jandrić, Petra Valentić i Sintija Kučić uz pomoć nekoliko mladih gostujućih plesača (Eva Kocić, Šimun Stankov i Una Matija Štalcar Furač) koji su ovime dobili svojevrsnu platformu za predstavljanje.
  
  Naime upravo je u tome jedina snaga ove predstave, jer daje puno prostora plesačima da se u tom preispitivanju razigraju i izraze. Jasna je njihova zatočenost u obrascima iz kojih se pokušavaju izvući, tako što je svaki od njih za sebe u stalnome loopu specifičnih plesnih fraza koje opetovano izvode. Jasna je i namjera istraživanja i prepoznavanja tih obrazaca, kroz dramaturško oblikovanje doslovnim razmotavanjem klupka vune te zapetljavanjem i raspletanjem niti od kojih je ispleten njihov pokret, završivši rasprostiranjem spojenog pletiva. Tomu pridonose i brojni ulasci i izlasci iz tuđih cipela, razbacanih uokolo scene. Međutim, publici do kraja ostaje nevidljiva bilo kakva promjena koja iz svega proizlazi.
  
  Predstavu započinje i u njoj se izražajnošću ponajviše nameće Sintija Kučić, dugim odmotavanjem klupka uokolo scene, ponekad ga svijajući u zavojite petlje, a ponekad rastežući ravnu liniju ispod koje će plesači povremeno leći, odnosno pustiti liniju da prelazi preko njih. Kasnije će se u iste niti cijela zapetljati eksplozivna Petra Valentić pokušavajući se iskobeljati iz zamršene situacije. To će poslužiti kao ilustracija za pokret ostatku ansambla koji je prepun dinamičnih kolutanja, valjanja, spiralnih i kružnih linija u tijelu, žustrih izbačaja ruku koje definiraju prostor. Kontakti među plesačima uskoro se događaju kroz imitaciju i preuzimanja, dok se dueti i grupe s vremena na vrijeme skupljaju u petlje povezane rukama. Među plesačima se istaknula i zaigrana Una Matija Štalcar Furač, dok su Andreja Jandrić i Eva Kocić nekako ostale u sjeni.
  
  Decentni kostim i rasvjeta suptilno naglašavaju središnju ideju koreografije, jednako kao i možda suvišna govorna dionica Šimuna Stankova o tome kako može dobiti sliku o svakoj osobi iz kraćeg razgovora te kako ne treba suditi ljude po tenisicama koje nose. Glazba ne podržava koreografsku ideju, ali predstavi daje puno na dinamičnosti snažnim i ubrzanim beatovima. Vidljivo nevidljivo tako ćemo pamtiti možda jedino po mladim plesačkim potencijalima koje je izvela na vidjelo, što je prepoznala i publika koja je srdačnim aplauzom nagradila angažman mladih izvođača.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 29. studenoga 2018.
  (osvrt na izvedbu 20. studenoga 2018.)
  
  Vidljivo nevidljivo
  koncept i koreografija Dolma Jover Agulló
  u suradnji i izvedbi: Andreja Jandrić, Eva Kocić, Sintija Kučić, Šimun Stankov, Una Matija Štalcar Furač, Petra Valentić
  premijera 2. listopada 2018.
  kostimografija Ana Fucijaš, izvedba kostima Nikola Barbir, glazba Miro Manojlović, oblikovanje svjetla Ivan Lušičić, fotografija Jelena Janković, grafičko oblikovanje Martina Hrnjkaš, prijevodi Mirna Čubranić, produkcija i umjetničko vodstvo ZPA Petra Glad Mažar, asistentica produkcije i organizacija Nina Križan
  produkcija Zagrebački plesni ansambl, koprodukcija Zagrebačko kazalište mladih

Piše:

Jelena
Mihelčić