Plesna scena.hr

Povratak ekspresionističkom kriku

Plesni centar Puls, Zagreb: Bezdan, autori Ana Maria Bogdanović, Tatjana Rupcich i Maro Martinović

• 
  
  Predstava Bezdan autorskog tima Ana Maria Bogdanović, Tatjana Rupcich i Maro Martinović, vraća nas u ekspresionizam, kako estetski tako i potrebom za osobnim krikom, za izričajem vlastitog šoka i nemoći nad stanjem pojedinca, njegovom traumom i užasom egzistencije. Kao pogon kroz ovaj labirint autori prizivaju Ulderika Donadinija, jednog od najistaknutijih književnika hrvatskog proznog ekspresionizma, koji je doživio tek 29 godina ispunjenih psihičkom nestabilnošću, siromaštvom, bolešću, alkoholom i na kraju – suicidom.
  
  Predstavu otvara solo Ane Marije Bogdanović u kojem ona, rastezljivom tkaninom boje kože, a potpuno prekrivenog tijela i lica stvara ples draperije i tijela. Istovremeno to je barokna pieta, nevidljiva žena prekrivena burkom ili udaljena sablast. No način kretanja i estetika najviše prizivaju amblematski solo Marthe Graham Lamentacije iz 1930, podnaslovljen Ples žalosti, a opisan kao personifikaciju same boli. Pojam lamenta ili oplakivanja, otvara tako egzistencijalni ponor u koji se protagonisti upuštaju.
  
  Slijedeći segment predstave, ujedno i najsnažniji, su-igra je Mara Martinovića koji ulazi snažnim glumačkim performativitetom unoseći tekstove raznih autora vezane na teme Ulderika Donadinija i Ane Marije Bogdanović koja u dugoj plesačkoj haljini boje kože osluškuje, i pokretom i kratkim replikama komentira izrečeno. Način na koji se ovo dvoje izvođača komplementira, a naročito višeslojnost izričaja koji Ana Marija Bogdanović uspijeva ostvariti kroz jednostavan eho pojedinih pojmova i diskretnim plesnim prilascima partneru, je izuzetan.
  
  Međutim, Bezdan se dalje razvija u koreografsku igru u izvedbi tri mlade plesačice (Lara Frgačić, Nika Sarajlija, Anja Krušelj), koje kostimom i izrazom multipliciraju lik koji je uvela Bogdanović. Svaka od njih lijepo i predano izvodi svoj materijal, no koja je stvarna veza s građom koja je predložena nije jasno. Njihov ples se može čitati kao umnažanje protagonistice i koreografsko razmatranje emocije koje je unijela no koreografski leksik, ovlaš prizivajući modernističku estetiku, ostaje previše školski.
  
  Predstavu do kraja vodi tekst koji Martinović čita u ulozi između naratora i protagonista, unoseći teme dječje traume, alkoholizma, društvenog bunta i na kraju suicida. Efektan likovni segment su projekcije radova grafičara Ive Friščića, u koje plesačice povremeno ulaze, strategija koja uvijek daje dozu nadrealnosti i pomaka, kako se tijelo stapa s likovnom gestom.
  
  Bezdan je predstava koja otvara veliku i zastrašujuću temu, a ulaz u nju kroz igru Ane Marije Bogdanović i Mara Martinovića je smiren, točan i na trenutke iznimnog potencijala. I ta zona predstave, kao i ideja povratka promišljanja ekspresionizma zaista zove pozornost autora i razradu. Ulazak mladih plesačica, neovisno o njihovim nesumnjivim plesačkim kvalitetama, kao da pripada nekoj drugoj predstavi i olako razrješava temu koju su autori pokrenuli.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 5. prosinca 2018.
  
  Bezdan
  autori Ana Maria Bogdanović, Tatjana Rupcich, Maro Martinović
  koreografija Ana Maria Bogdanović, Tatjana Rupcich
  izvode : Maro Martinović, Ana Maria Bogdanović, Lara Frgačić, Nika Sarajlija, Anja Krušelj
  kostimografija Milena Jurmić, oblikovanje svjetla Marko Crnčević, glazba Lisa Gerrard, Alef, Jacob Gurevitsch, Marcin Patrzalek, scenografija Opus Ive Friščića svilotisak serigrafija 1988, Putositnice mapa serigrafija u kombiniranoj tehnici svilotisak i pastel 1987. 
  tekst Korišteni citati i tekstovi Branimira Donata, Ivice Matičevića, Cvjetka Milanje, Dubravke Miletić i Mate Ujevića, fotografija Nina Đurđević, dizajn plakata Ivan Marečić , PR Kristina Krtanjek
  produkcija Plesni centar Puls u suradnji s Centrom mladih Ribnjak (Scena Ribnjak)

Piše:

Iva Nerina
Sibila