Plesna scena.hr

Učvršćivanje zajedništva

Višnja Kačić Rogošić, Skupno osmišljeno kazalište, Opće značajke i hrvatski primjeri, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2017.

• Knjiga Skupno osmišljeno kazalište, Opće značajke i hrvatski primjeri Višnje Kačić Rogošić, objavljena je 2017. godine kao 66. naslov u biblioteci Mansioni Hrvatskog centra ITI. Knjiga se velikim dijelom temelji na disertaciji čiju je problematiku autorica dalje istražila kroz stručnu, teorijsku i teatrološku literaturu, ali i kroz razgovore s ljudima iz prakse, sudjelovanja u radionicama te kroz promatranja radnih procesa izvedbi.
  
  Kao što naslov knjige upućuje, autorica se bavi onim kazalištem „u kojemu je predstavu smislio/stvorio/osmislio skup ravnopravnih stvaralaca, dakle kolektiv, u kojemu je dokinuta uobičajena podjela na autore, suradnike i izvođače“, a njihov se „ukupni izvedbeni materijal u potpunosti proizvodi, pronalazi djelomično proizveden, razvija, organizira i povezuje zajednički, tijekom radioničke faze otkrivanja novoga, a ponekad i tijekom same izvedbe“. Podnaslov knjige (Opće značajke i hrvatski primjeri) upućuje na to da se autorica knjige bavi predstavljanjem hrvatskih primjera skupno osmišljenog kazališta. Pritom je potrebno istaknuti da autorica ne daje prikaz cjelokupnog skupno osmišljenog kazališnog stvaralaštva u Hrvatskoj, nego se temelji na odabranim kolektivima koji su se javili na zagrebačkoj sceni u drugoj polovini 20. stoljeća.
  
  Pitanje terminologije i odabira nazivlja za tip izvedbi koje su definirane kao skupno osmišljeno kazalište, kao i njihovo smještanje u konkretan geografski prostor i vrijeme (vremenski raspon u kojemu se proučava skupno osmišljeno kazalište obuhvaća šezdesete i sedamdesete, odnosno godine kada se na svjetskoj sceni počinju javljati alternativni izvedbeno-kazališni oblici i kada skupno osmišljeno kazalište u Hrvatskoj doživljava svoj najveći procvat), autorica obrazlaže u Uvodu, pojašnjavajući pojmove (i njihovu kompleksnost) koji dolaze iz drugih jezika, a kojima se definiraju različiti oblici kolektivnog rada na izvedbi – création collective, kollektive Arbeit, collective creation, collaborative creation, (group/collaboratively) devised theatre/performance, snovalno gledališče, građenje pozorišta i drugo. Stavljajući naglasak na karakteristike američkih (The Open Theatre, The Living Theatre ili The Bread and Puppet Theatre) i britanskih alternativnih izvedbenih kolektiva (The Theatre Workshop, Welfare State International i dr.), ali i na umjetničko djelovanje Odin Teatreta Eugenija Barbe, autorica ističe posredne i neposredne utjecaje istih na hrvatsku izvedbenu scenu.
  
  Glavni korpus ove knjige čini devet poglavlja od kojih ono prvo pod nazivom Izvedbena zajednica u skupno osmišljenome kazalištu 1960-ih i 1970-ih godina, iz antropološke i sociološke pozicije govori o ishodištima skupno osmišljenog kazališta, njegovim karakteristikama, ulogama koje imaju njegovi kreatori, stavu koji zauzimaju prema gotovom dramskom tekstu kao temelju izvedbe i autoritetu pisca te o procesu i metodologiji rada sudionika skupno osmišljenog kazališta.
  
  Pozivajući se na autoritete teorije i prakse izvedbene umjetnosti kao što su Joseph Chaikin, Hans-Thies Lehmann, Erika Fischer-Lichte, Richard Schechner i mnogi drugi, u drugom poglavlju Proces skupnog osmišljavanja 1960-ih i 1970-ih godina naglasak je na protoizvedbi, kao jednoj od najvažnijih faza u kreiranju skupno osmišljenog kazališta. U toj fazi, koja ima radionički karakter, događa se obuka i uvježbavanje izvođača/glumaca te se stvara prostor za učvršćivanje osjećaja zajedništva među članovima zajednice.
  
  Publika u skupno osmišljenom kazalištu 1960-ih i 1970-ih godina treće je poglavlje u kojem se tematizira odnos izvođač – publika. U vrlo kratkom osvrtu na poziciju publike unutar kazališne izvedbe, autorica ističe kako se zapadnjačka teatrologija nedovoljno bavi publikom te naglašava avangardne pokrete s početka 20. stoljeća kao i Brechtov epski teatar kao one primjere izvedbi koje su tražile angažiraniju publiku. Skupno osmišljenom kazalištu odnos s publikom od iznimne je važnosti te i ono također iziskuje aktivniju publiku. Ono nastoji pokrenuti svoju publiku i osloboditi je pasivne uloge pukog promatrača. Sama interakcija s publikom i njezina uključenost u izvedbu razlikuje se od izvedbe od izvedbe, kao i od jednog kolektiva do drugog.
  
  U četvrtom poglavlju Izvedbeni prostor u skupno osmišljenome kazalištu 1960-ih 1970-ih godina, autorica piše o suodnosu arhitekture, scenografije, publike i izvođača navodeći primjere djela koje su kreirali Peter Brook, Adolphe Appia, J. Rojo, Guy Claude François, Frederick Kiesler, Walter Gropius, Oskar Schlemmer i drugi te ističe kako su prostor i arhitektura bitni segmenti izvedbe još od razdoblja antičke Grčke pa sve do pristupa prostoru u performansu, hepeningu i suvremenom plesu.
  
  U sljedećih pet poglavlja autorica teoretske postavke skupno osmišljenog kazalište koje je dotad predstavila, dokazuje na konkretnim primjerima iz hrvatske prakse te započinje analizom rada i djela Kazališne radionice Pozdravi koja je djelovala od 1973. do druge polovine osamdesetih i koju je činila grupa studenata Akademija za kazalište i filmsku umjetnost (danas ADU Zagreb) okupljena oko Ivice Boban, profesorice scenskog pokreta. Autorica ističe da se Pozdravima želi ostvariti jedno neposrednije kazalište koje stavlja naglasak na kolektiv, na suradništvo članova kolektiva, djelomičnu dehijerharizaciju (Ivica Boban je imala poziciju redateljice), djelomično napuštanje tradicionalnih izvedbenih prostora, proces rada na izvedbi, na „virtuoznost glumačke igre“, interakciju s publikom kao i vježbe koje izvođači preuzimaju od drugih, ali i smišljaju sami svoje stavljajući naglasak na svoje osobnosti i interese.
  
  Drugi primjer skupno osmišljenog kazališta jest Kugla glumište (1975./76. – 1982./83.) čiji je pokretač bio Zlatko Burić Kićo, a članove Kugla glumišta činili su studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za razliku od Pozdrava, Kugla glumište bilo je amatersko i izvaninstitucionalno kazalište koje je svoju nadahnuće crpilo iz hipi pokreta, što znači da ljudi okupljeni oko Kugla glumišta dijele iste poglede na svijet „što Kuglu čini prije svega zajednicom ljudi, a potom izvedbenom skupinom“. Društvena svakodnevica, pop kultura, glazba, znanstvena predavanja i slično pružala su građu za izvedbe Kugla glumišta. Proces rada na predstavi tražio je jednak angažman svih članova, njihovo sudjelovanje u raspravama na temelju kojih bi se postigao dogovor o izvedbi, koje su nerijetko bile kreirane kao ulične procesije koje se pozivaju na „karnevalsko dokidanje razlike publika-izvođač“, simultane izvedbe poput crkvenih prikazanja u kojima se posebna pozornost posvećuje tijelu izvođača koje se prikazuje „u emocionalno i/ili fizički ekstremnim stanjima“.
  
  U poglavlju Skupno osmišljeno kazalište danas autorica progovara o promjenama koje su nastale u kazališnom i izvedbenom miljeu nakon osamdesetih. U tom kontekstu progovara se i o performansu koji se mijenja i prihvaća neke elemente koje prije nije htio imati (kostimografija, priča, scenografija, ponovljivost djela, sve više teži prenijeti poruku i značenje). Što se tiče, pak, skupno osmišljenog kazališta, ono se sve više veže uz kazališne institucije, kazališne kuće i festivale srednje struje, pronalazi put do škola, akademija, o njima se uči, ali i njihovi predstavnici vode radionice za mlade glumce. Karakterizira ih žanrovska hibridnost (političko, vizualna i fizička komponenta, postmodernizam, autobiografski, interkulturalni, virtualne izvedbe). Budući da se nakon političkih promjena 1968. gubi osjećaj zajedništva, tako i skupno osmišljeno kazalište napušta glavne postavke totaliteta zajedništva, autorski kolektiv, od tjelesnog se primiču verbalnom jeziku (s pojavom postmodernizma), a mnoge vrste prestaju djelovati.
  
  Poglavlje „Stan, poslije ručka“: Bobo Jelčić i Nataša Rajković govori o uspješnom tandemu koji se u svom radu poziva, prije svega, na Grotowskog, Artauda i Brechta, i koji svoje predstave realizira u suradnji s postojećim kazališnim kućama i ansamblima, često radeći i s profesionalcima kao i amaterima. Ono što karakterizira njihov rad jest korištenje najnužnijih scenskih elemenata, jasno zadan dramaturški konstrukt unutar kojeg se događa istraživanje, suradnja i sa stanovnicima mjesta ili pojedinih institucija gdje kreiraju izvedbe, dokidanje četvrtog zida, korištenje prostora koji su po mjeri čovjeka, a proces rada na izvedbi najčešće započinju diskusijama, razgovorima s glumcima/izvođačima o njihovim interesima i iskustvima, ne dajući im uvid u cjelinu (uvid u cjelinu ima samo autorski tandem).
  
  Posljednje poglavlje govori o kolektivu Bacači sjenki koji počinju djelovati u Zagrebu 2001. godine. Suosnivači su Katarina Pejović i Boris Bakal, a kasnije im se pridružuje Stanko Juzbašić (kolektiv je uvijek otvoren uključivanju novih ljudi u kreativnu jezgru). Taj kolektiv sastavljen od međunarodne grupe ljudi, koje zanima društveno-kulturni kontekst, propituje poziciju pojedinca koji je ugrožen, ali i održivost zajednice. Njihov rad je multimedijalan, interdisciplinaran, sadrži elemente performansa, instalacije, videa, kazališne predstave, zagovara tjelesno, intelektualno i emotivno zajedništvo sudionika izvedbe te često ostvaruje suradnje i s institucijama kao što su knjižnice, muzeji i arhivi. Od izvođača se očekuje preuzimanje inicijative i autorske odgovornosti, a autorica Višnja Kačić Rogošić također ističe da kolektiv veliki naglasak stavlja i na interakciju s publikom od koje očekuju veću aktivnost i spremnost da i ona preuzima odgovornost za odluke i aktivnosti donesene za vrijeme predstave.
  
  Višnja Kačić Rogošić pregledno i sustavno opisuje i postavlja teoretsko-povijesno-kulturološki okvir unutar kojeg pomno analizira rad predstavljenih kolektiva ukazujući na njihove specifičnosti, razlike i sličnosti u pristupu kreativnom procesu i samoj izvedbi.
  
  © Katarina Žeravica, PLESNA SCENA.hr, 6. prosinca 2018.

  (Knjiga Skupno osmišljeno kazalište bit će predstavljena i u sklopu 29. Krležinih dana u Osijeku, u petak, 7. prosinca 2018. godine u zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku s početkom u 17h. O knjizi će govoriti autorica Višnja Kačić Rogošić, Željka Turčinović i Martina Petranović. op. a.)

Piše:

Katarina
Žeravica