Plesna scena.hr

Zaziv arhetipskom pra-ženskom

UO Koreokroj, Zaprešić: La huesera La trappera La loba, kor. Irena Mikec

• 
  
  Knjiga Žene koje su trčale s vukovima Clarisse Pinkole Estés objavljena 1992, bestseler je koji i danas privlači pažnju razmatranjem ženske prirode kroz arhetip divlje žene–vučice koja je u harmoniji s prirodom i svojom intuitivnom moći. Knjiga u kojoj su sakupljeni brojni mitovi i priče, snovi, bajke i arhetipovi, inspiracija je, čak i uporište, generacijama žena raznih dobi koje su u potrazi za vlastitim ženskim bitkom mimo uloga i identifikacija koja suvremenost nudi ili zahtjeva. Clarissa Pinkola Estés je cantadora, pjesnikinja i psihoanalitičarka tako je njezin rad na pričama i arhaičnoj ženskoj simbolici i dio terapeutske prakse. Divlja žena (La loba) nesputana je, neukroćena ženska energija, koja stvara, žudi, ljubi, hrani, njeguje, ali i bjesni, razara, ubija, a to je prema autorici iskonska, univerzalna ženska priroda, koju smo civilizacijom potisnuli i zaboravili, memoriju koje kolektivno posjedujemo i koju jednostavno treba povratiti, kako bi integrirali i osvijestili razne potisnute aspekte osobnosti.
  
  Na tragu takvog iscijeljujućeg rituala, plesna autorica Irena Mikec, zajedno s tri mlade plesačice (Ema Kani, Eleonora Magdalena Vrdoljak i Vladimira Šančić) te Bojanom Gagićem koji kreira zvuk i svjetlo, postavlja svoju predstavu La huesera La trappera La loba, kojom otvara „novi tematski ciklus koji se bavi ženskom prirodom, potencijalima, suradnjama i procesima“, kako stoji u najavnom materijalu.
  
  Predstava je smještena u Multimedijalnom centru Studentskog centra, s bijelim podom i pozadinom, a izvedbu prate velike sjene plesačica. Značajnu vizualnu informaciju daju kostimi razderanih hlača, detalja kože i čipke, kao i rekviziti: kosti, kamen, sirovo meso i tkanje. Sve to uz bjelinu prostora, prigušena svjetla i igru sjena, voluminozan, taman, ali diskretan zvuk, stvara simboličan i mističan imaginaran prostor.
  
  Predstavu otvaraju plesačice krećući se zajednički u klupku, prenoseći težinu kotrljajući se jedna preko druge, poput jednog amorfnog bića, koje se polako uspravlja i čiji se segmenti diferenciraju. One ovdje uvode pokret koji traga za iskonskim, pred-civilizacijskim, animalnim. Pažljive su i suportivne, ali je vidljiva i žestina i tendencija brutalnosti. Tijela su živa, slobodna, razigrana, otvorena i vrlo tjelesna.
  
  Druga slika je dugotrajno, šamansko, inicijacijsko iscrpljivanje trešnjom ili drhtanjem u kojem je svaka izvođačica sama u svom svijetu, u ulasku u sebe i svoju energetsku transformaciju. Nadalje se predstava razvija kroz krajolike u kojima svaka izvođačica razvija svoje otjelovljenje La lobe, koja je prema Pinkoli Estés „divlja ženska duša, podsvjesna duboka psiha koja je istovremeno i pjesnik i proročica“. Magdalena Eleonora Vrdoljak, svojim zavidnim tjelesnim mogućnostima i interpretativnom širinom, dala je najupečatljiviju izvedbu, u kojoj se poigrava s vlastitom snagom i eksplozijom, senzualnošću i zavodljivošću, kao i animalnom gestikom. Ema Kani, zanimljiva je mlada izvođačica, koja sustavno gradi svoju specifičnu izvedbenost. Ovdje, doslovnom igrom komadima sirovog mesa, pomalo ironičnim stavom i izravnom, neestetiziranom gestom djeluje kao kontra potez rasplesanoj Magdaleni Eleonori Vrdoljak. Vladimira Šančić pak donosi lakoću i jednostavnost kretanja, diskretnije je osobnosti i smirenije, a dirljive interpretacije.
  
  Predstava se dalje, bez većih promjena ritma ili sadržaja, odvija suigrom plesačica čija tijela prolaze kroz simbolične transformacije nalik na raspadanja i regeneraciju, a već spomenute sjene, tjelesnim akcijama, poput duple ekspozicije, vrlo uspješno daju magičan, podsvjesan ili fantastičan eho.
  
  Kako je predstava u registru kolektivnog i ritualnog iskustva, arhitektura MM centra i klasičan postav publike na tribinama (koji autorica teško da je mogla izbjeći), na žalost ne radi u korist izvedbe. Tako predstava zapinje između introspektivnog poteza i energetskog prijenosa koji plesačice induciraju, i reprezentativnog načina izvedbe koji klasična postava publike i njihov pogled jednostavno zahtijeva. Organskost kretanja i arhe-pejzaž koji evocira kolektivni proces tako je dan publici tek na promatranje, dok bi, vjerujem, uvođenjem gledatelja u bliskiji odnos otvorio dublje zone zajedničkog iskustva, koje ovako tek naslućujemo.
  
  Irena Mikec, u svojim predstavama radi s emotivno snažnim temama s kojima se lako identificirati, kao što su usamljenost i odnosi, a ovdje je tema gubitak osobne (ženske) moći. Svoj autorski potez gradi na insceniranju izvedbene situacije vrlo jasne simbolike tako u O koegzistenciji i ljudima stavlja plesačima povez na oči, a ovdje uvodi tradicijski imaginarij divlje žene-proročice-vučice. Izvođači unutar takve jasno označene situacije djeluju stvarajući razne konfiguracije specifičnim načinom kretanja u kojem su slobodni, ali koji je estetski ujednačen i dosljedan. I, ma koliko da je uspostavljena slika jasna, lijepa, dobro izvedena i korespondira temom, taj okvir ubrzo postaje prečvrst, i kao da zaključa mogućnost daljnje eksplozije sadržaja. Odnosno, u La huesera La trappera La loba individualnu divljnu svojih izvođačica i urgentnu teme civilizacijom osakaćene individualne moći, Irena Mikec vizualizira kroz diskurs Pinkole Estés, ali prođe mimo mogućnost da one postaju zaista osobne ili radikalne u svojoj neukroćenosti i autentičnosti, i da identifikacija s mistikom vuka bude odskočna daska, a ne i okvir slike.
  
  © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 20. prosinca 2018.
  
  La huesera La trappera La loba
  koreografija Irena Mikec
  premijera 7. prosinca 2018.
  izvode: Ema Kani, Eleonora Magdalena Vrdoljak, Vladimira Šančić
  zvuk&svjetlo Bojan Gagić, ilustracija Marko Gutić Mižimakov

Piše:

Iva Nerina
Sibila