Plesna scena.hr

Delikatna struktura najlona

UO Fronesis i Zagrebački plesni centar: Hologramski prostor, kor. Jasna Čižmek Tarbuk

• 
  
  Radovi Jasne Čižmek Tarbuk prepoznatljivi su po hi-tech okruženju s kakvim plesači ulaze u interakciju. Često su tu laseri, projekcije i naprave čije funkcioniranje niti ne razumijemo, a postižu začudnu vizualnost. Ovog puta, u novoj predstavi Hologramski prostor, autorica kao da odustaje od složenih i skupih tehnologija, ali je scenografija i dalje ključna, i dalje fantastična. U glavnoj je ulozi lepršavi prozirni najlon koji uz Martu Habulin, Marina Lemića i Stošiju Zrinski, postaje četvrtim plesačem. Zanimljivo, u posljednjih nekoliko mjeseci susrela sam najlon u ulozi izvođača u četiri različite hrvatske i inozemne plesne predstave. Koristeći isti princip kao Irma Omerzo u Opni, delikatna struktura najlona reagira na strujanje zraka uzrokovano pokretima tijela u prostoru, te je zavjesa kroz koju promatramo ples i barijera između dvije paralelne realnosti. Jedan veliki komad najlona rastegnut je iznad plesača, a skidanjem jednog po jednog njegovoga kuta na tlo, mijenja se i propozicija izvedbe, drugačiji je odnos s plesačima, a drugačije su i asocijacije koje možemo prepoznati.
  
  Dok plesači prelijeću ispod njega, najlon se valovito njiše, a kad visi na tri kuta Marin Lemić ostaje zaglavljen ispod površine koju provirivši kroz rupu rukama nabire Marta Habulin. Pokreti se plesača ispred i iza najlona zrcale, dok on visi samo na dvije niti i odjeljuje scenu na dva dijela, a kada najlon potpuno oslobode kovitlaju njime proizvodeći velike prozračne oblike. Pod komadiće na tlu plesači se zavlače, u njemu gmižu i na njemu se skližu, pretvarajući ga u živi organizam, morbidne kukuljice o koje se zapetljavaju, u njih umotavaju pa se koprcaju. Situacije podcrtava originalna glazba Tibora Szirovicze i Gordana Krekovića, a u par navrata i projekcije tekućih i plinovitih oblika Vedrana Popovića. Tada primjerice komadi najlona omotani oko stopala plesača ocrtavaju zrak poput spreja u rukama grafitera. Koreografija je najčešće u službi već opisane manipulacije najlonom ili ponekad samo oponaša njegove značajke izvijanjem i lakoćom, a često samo ilustrira priče i ideje tvoreći primjerice višeglavo beskičmeno tijelo koje se iščašeno kotrlja ili intiman ljubavni duet.
  
  Holografija je, prema pojašnjenju koje daje Live Science, fotografska tehnika koja snima svjetlost raspršenu uokolo objekta i onda ga prikazuje na način koji se čini trodimenzionalnim. Predstava Hologramski prostor ne bavi se previše hologramima, izuzev naslova i plesača čiji se broj referira na trodimenzionalnost hologramske slike, ali nam zato govori ponešto o kazalištu koje je poput hologramske slike istovremeno realno i nije. Ono je, kako piše Ana Dolenčić u programskome tekstu, puka iluzija koju dostupnim im alatima postižu kazališni kolektivi. Premda se bavi samo vizualnošću u prilično školski postavljenoj dramaturgiji i tradicionalnim pristupom kazališnom prostoru, Jasna Čižmek Tarbuk, sa svojim timom, i u besprijekornoj plesačkoj izvedbi Marte Habulin, Marina Lemića i Stošije Zrinski, efektno dekonstruira kazališni privid. Čini to uz pomoć pogodne teksture najlona čija žilavost i providnost u kontaktu s plesnim pokretom oblikuje živahne slike.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 9. siječnja 2019.
  
  Hologramski prostor
  koreografija Jasna Čižmek Tarbuk
  premijera 30. studenog 2018.
  izvode: Marin Lemić, Stošija Zrinski i Marta Habulin
  glazba i kodiranje uživo Gordan Kreković, Tibor Szirovicza, kostimi Jadranka Hlupić Dujmušić. videoanimacija Vedran Popović, oblikovanje svjetla Marino Frankola, pomoć u osmišljavanja scenografije: Duško Rihtermoc, fotografija Neven Petrović
  Predstava je nastala u sklopu rezidencijalnog programa Zagrebačkog plesnog centra.

Piše:

Jelena
Mihelčić