Plesna scena.hr

Kolektivni uron

Kik Melone, Zagreb: Najtužniji Komad. Ikad., autori Silvia Marchig, Iva Nerina Sibila, Marko Gutić Mižimakov, Umberto Lancia, Jasen Vodenica

• 
  
  Najtužniji Komad. Ikad. izveden je krajem listopada 2018. (oba puta u dvorani Kina SC-a) čime je obilježena deseta obljetnica umjetničkog projekta koji su pod imenom Kik Melone (punim imenom Autorska radionica kreacija ilustracija i koreografija Melone, kako stoji u Registru umjetničkih organizacija pri Ministarstvu kulture, op. ur.) 2008. pokrenuli plesna umjetnica Silvia Marchig i vizualni umjetnik Igor Hofbauer. Njihova otvorena suradnička praksa iznjedrila je kroz različite suautorske postave niz različitih pristupa izvedbenoj formi, u rasponu od precizno osmišljenog novog kazališta do eksperimentalnih oblika trajanja prostora temeljenih isključivo na izvođačkoj intuiciji. Najtužniji Komad. Ikad. pripada rječnikom Kik Melone u žanr „kolektivnog urona“ i čini se da je negdje u sredini između navedenih autorskih metodologija. S jedne strane prisutni su nesumnjivo kazališni elementi: dvorana, kostimi, rekvizita, dramaturgija svjetla i zvuka, izvođači pred publikom, korištenje pokreta, glazbe i teksta. S druge opipljivo je rastakanje vremena unutar jednog izgubljenog prostora, koncentrirana osjetljivost iz koje nastaju i nestaju osobni impulsi, izvođačke intervencije kao dokaz da su još uvijek ovdje i sada, što god to značilo u odluci zajedničkog preživljavanja (i izvođača i publike) postdramskog kazališnog čina na rubu ništavila; bivanje u deformiranom trenutku u kojem je puno toga nejasno i naopačke. (Alisa nije prošla kroz ogledalo nego je propala duboko u tamnu zečju rupu.)
  
  Publika se uspinje i smještava na stolce postavljene na pozornicu, a izvođači su pogubljeni, čini se proizvoljno više ili manje posakrivani po velikom, ispražnjenom parteru. Za neke nismo sigurni jesu li scenski radnici i tehnička ispomoć ili praktična potreba u zamijeni istih ili je riječ o insceniranoj realnosti. Na početku, u nehijerarhijskoj i nekoherentnoj galeriji likova privlači pozornost osoba s perikom i afričkom zoomorfnom maskom s rogovima. (Duh predaka, tajanstvena šamanka koja uspostavlja vezu s pokojnim pripadnicima plemena?) Tu su, po sjedalima, i neke vrećice i kostimi prebačeni preko naslona, ima starih knjiga, cipela, perika. Na sceni zaboravljena košarica i nigdje uključeni telefon (na koji će Marchig dražesno odrazgovarati s nekim uredom kulturne moći). U kutu veliki klavir. (Na kojem će se zasvirati.). Ukratko napuštena velika dvorana kina SC-a koja pamti dane ponosa i slave – čini se ropotarnicom u koju su na određeno vrijeme pripušteni skvoteri s hrvatske nezavisne scene. Pri tome izvode neke praktične radnje, ili male solo ispade koji se čine kao flashbackovi, reminiscencija na neke minule (nikad zapravo izigrane) projekte… i pomalo se kroz radnje primiču sceni i publici, da bi se na kraju i popeli, nepredvidivo zgušnjavajući prisutnost, ali i odustajući od svake započete forme. Ima u tim samopropitkujućim akcijama scenske komunikacije dirljive nesigurnosti i sjete, ali i blagog humora koji proizlazi iz osjećaja besmislenosti ovog djelovanja.
  
  Zanimljivo je da najavni materijali, fotografije i trailer, bilježe izvođače u eksterijeru, također nekako pustom (kamene stijene, pijesak, šipražje, čistina kraj šume) ispražnjenom; jedini trag civilizacije je grubi bijeli betonski blok (umjesto profinjenog, moćnog i nedokučivog crnog monolita iz Kubrickove Odiseje u svemiru) ali je ipak riječ o prirodnom okruženju u kojem su oni poput nekih posljednjih ljudskih detalja u ohlađenom pejzažu – kao (kad sam već pri klasicima SF-a) u završnoj sceni filma Fahrenheit 451 (mislim na original Françoisa Truffauta iz 1966.). Što može upućivati na opću pustoš, koje se pretače iz izvanjskog svijeta u unutarnji, i koju ekipa koja je sa svojim vrećicama kao došla na izlet u tamnu, oronula dvoranu posuđenu na kratko vrijeme s ciljanom namjerom kazališnog, dakle komunikativnog čina, najtužnijeg ikad, nosi sa sobom.
  
  Srećom, u svom angažiranom konceptu ovaj projekt ni u jednom trenutku nije otišao u agresiju, patetiku ili pretencioznost (zbog „tragičnosti suvremenog trenutka i raspadanja svijeta kakvog znamo“ – piše u programskom tekstu), nego je zadržao smireno bilježenje zamora sveopćim apsurdom kako života tako i njegove imitacije, odnosno prezentacije.
  
  „Što ste se dublje nastanili u krajoliku, to vam je jasnije da taj krajolik sa svoje strane ne osjeća da ste vi u njemu nastanjeni. (…) Svijet ne čuva trag onoga što se u njemu događa ako to ne urežemo u njega nasiljem ili betonom."
  (Barney Norris, Pet se rijeka srelo u šumovitoj dolini, 2018.)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 25. siječnja 2019.
  
  Najtužniji Komad. Ikad.
  autori i izvođači Silvia Marchig, Iva Nerina Sibila, Marko Gutić Mižimakov, Umberto Lancia, Jasen Vodenica
  zvuk i glazba Josip Maršić, fotografija i dizajn Marko Gutić Mižimakov, Jasen Vodenica
  premijera 24. listopada 2018.
  u predstavi korišteni ulomci tekstova CAConrada, Monique Wittig, Anne Sexton
  produkcija Kik Melone
  koproducent SC Teatar &TD

Piše:

Maja
Đurinović