Istraživačko kulturološki projekt, zasnovan na konceptu književnika i povjesničara umjetnosti Zvonka Makovića, o fenomenu šezdesetih godina prošlog stoljeća realiziran je izložbom Muzeja za umjetnost i obrt pod nazivom Zlatne šezdesete – Mit i stvarnost prošle godine. Iscrpna je izložba bila obogaćena mnogim popratnim sadržajima koje su među ostalim uključivale i uvid u plesnu umjetnost šezdesetih, godina koje su u mnogočemu bile prijelomne godine za Hrvatsku i zapadno društvo u cjelini. Plesni odbor Hrvatskog centra ITI organizirao je stoga simpozij Zlatne šezdesete ili kako se stvarala plesna scena u Hrvatskoj, a trideseti broj časopisa za plesnu umjetnost Kretanja tematizira šezdesete s fokusom na plesnu umjetnost ili točnije, na proboj i razvijanje suvremene plesne scene Hrvatske.
Ivica Boban tekst Moje putovanje kroz zlatne šezdesete započinje odlomcima iz svoje diplomske radnje na Školi za ritmiku i ples ukazujući na snažnu potrebu svoje umjetničke individue za teatrom koji iznimno njeguje pokret kao neizostavnu formu pri kreiranju kazališnog djela. Boban ističe Anu Maletić i Branka Gavellu kao glavne usmjerivače njezinog rada pišući o svojim iskustvima kao učenice Škole za ritmiku i balet, zatim članice Studija za suvremeni ples i studentice glume s izraženim afinitetom prema scenskom pokretu, a naposljetku i o prvim godinama profesorskog rada na Akademiji dramskih umjetnosti i svoga autorskog rada.
Pioniri suvremenog plesa iza „željezne zavjese“ tekst je Tihane Škrinjarić koji donosi njezine učeničke impresije na Škole za ritmiku i ples, od nastavnika i predmeta do samog pristupa plesnom izražaju i doživljaje početaka rada Studija za suvremeni ples, od osnutka i prvog nastupa do suradnje s Kazalištem Komedija i televizijskih nastupa. Osvrće se i na odnos tri zagrebačka plesna ansambla i vlastite izvođačke afinitete kroz nekoliko ključnih točaka formiranja Studija i svog plesačkog izričaja.
Početna napomena autorice Ivančice Janković u tekstu Počeci Zagrebačkog plesnog ansambla u fragmentima sjećanja ističe osoban pristup pri njegovom pisanju uz uvid u arhivu Zagrebačkog plesnog ansambla referirajući se na početak rada ansambla ranih sedamdesetih godina, tadašnje uvjete rada i medijsku popraćenost istog te, posljedično, kritiku. Autorica naglašava doživljaj zajedništva članova ansambla i vodstvo Lele Gluhak Buneta. Uz to potvrđuje, kao i autorice prethodnih tekstova, uključenost plesnih ansambala u kazališnu i televizijsku produkciju koja se gotovo podrazumijevala.
Intervju Tuge Tarle naslovljen Hrvatsko plesno proljeće donosi razgovor s Ivanom (Ivicom) Ivankom, nekadašnjim polaznikom tadašnjeg Pionirskog kazališta (PIK) koji mu je, kao mnogim plesačima tada, pružio prva scenska iskustva. Ivanko se već u ranoj dobi iskazao kao svestrani plesač pa je još kao dječak istovremeno plesao u baletnoj grupi kod Silvije Hercigonje i plesnoj grupi Milane Broš koja se kasnije razvila u Komorni ansambl slobodnog plesa. Kroz razgovor Ivanko razmotava svoj put plesačkog iskustva, najprije kroz radionice glume, glazbe i plesa u PIK-u do konačnog odabira klasičnog baleta kao struke.
Etnologinja i folkloristica Zorica Vitez koja je šezdesetih za vrijeme studiranja plesala u Ansamblu Lado opisuje Anu Maletić u susretima sa folklorom kroz vlastito iskustvo suradnje Ane Maletić s Ansamblom Lado pri radu na Šiptarskoj suiti. Zorica Vitez daje kratki pregled povijesti ansambla i folklora u hrvatskoj umjetnosti, zatim se osvrće na Šiptarsku suitu i kulturološki potkovanu metodologiju Ane Maletić pri njezinu pristupu albanskom folkloru kroz spoj suvremenog plesa i tradicijskih elemenata. Opisuje i raznovrsnu recepciju Suite u Jugoslaviji, ali i općenito kulturu njegovanja folklorne građe Ane Maletić. Spominje i njezin rad u drugim djelima nadahnutim folklornim elementima i dotiče se njezinog rad s novim medijima. Tako je primjerice sudjelovala kao koreografkinja i dio autorskog tima pri ekranizaciji Šenoinih povjestica (Postolar i vrag, Kameni svatovi, Kugina kuća).
Ekranizacijom plesa, točnije o uspješnoj simbiozi plesne umjetnosti i televizijske produkcije nastavlja Jelena Mihelčić u Koreografije Vere Maletić za kameru i plesače. Najprije zahvaljujući Televiziji Zagreb koja je imala otvoren prostor za realizaciju plesnih emisija Vera Maletić pokazala se iznimno uspješnom prenositeljicom plesne umjetnosti na televizijski format. Njezin interes videodanceom i veliki teorijski i praktični doprinos naposlijetku je rezultirao velikim doprinosima na hrvatskom, ali i svjetskom nivou proučavanja plesnog filma. Kroz citate same Vere Maletić i autoričinim studioznim proučavanjem njezinog plesnog rada pred kamerama, tekst donosi cjelovit pregled plesne umjetnosti u vrijeme popularizacije novih medija i prikaz uspješne prilagodbe umjetničkog plesa novim mogućnostima koje tehnološki napredak nudi.
Anna Halprin u Zagrebu tekst je Liljane Mikulčić koji tematizira gostovanje Anne Halprin s predstavom Five Legged Stool na Muzičkom biennalu u Zagrebu 1963. Za potrebe predavanja na simpoziju Plesnog centra ITI i ovog članka razgovarala je sa samom Annom Halprin, ali i s hrvatskim plesačima koji su tada bili glavni akteri formiranja hrvatske plesne scene. Uz to je skupljala dostupne podatke o drugim umjetnicima (ne samo plesnim!) koji su se s oduševljenjem osvrtali na svoju recepciju predstave i njezinu snagu oblikovanja njihovih umjetničkih habitusa.
O suvremenom plesu na Dubovačkim ljetnim igrama šezdesetih piše Željka Turčinović. Dubrovačke ljetne igre već 1951. uvode repertoar klasičnog baleta u svoj program produkcijama jugoslavenskih nacionalnih kazališta, a zatim postupnim razbijanjem razlika između klasične i moderne forme, prvo dolaskom američkih ansambala baleta i suvremenog plesa koji su predstavljali nove struje plesnog izričaja sredinom dvadesetog stoljeća (Robbins,Tetley, Nikolais, Béjart…), dolazi do prve večeri suvremenog plesa 1968. godine nastupom American Dance Theatrea Alvina Aileya. Igre su iskorištavanjem mogućnosti dovođenja svjetskih imena progresivne plesne poetike išle u korak s vremenom i našoj publici dale zaista privilegiju upijanja novih struja plesne umjetnosti i teatra.
Pomno odabrani tekstovi novom su broju Kretanja omogućili pristup sagledavanja fenomena kultnih šezdesetih iz više kutova proučavanja začetaka plesne scene u Hrvatskoj. Obuhvaćajući osobna iskustva plesača i koreografa svih važnijih ansambala te uzimajući u obzir inozemne izvore novih poimanja plesne umjetnosti i načine preklapanja svjetskih i hrvatskih djelovanja, ali i utjecaj etnografskog nasljeđa i novih medijskih formata kao navještaja novog doba, stvorena je smislena i dobro zaokružena cjelina verbalnog alata za shvaćanje nastanka neovisne plesne scene u Hrvatskoj. Nakon pročitanih tekstova, malo tko neće ostati u iščekivanju drugog dijela koje će se, kako urednica napominje u uvodniku, fokusirati na nastanak moderne baletne scene u istom vremenskom kontekstu.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 7. veljače 2019.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE