Plesna scena.hr

Flashdance, ali ne onaj

Ice Hot Nordic Dance Platform, Reykjavik, 12 – 16. prosinca 2018.: W A U H A U S, Helsinki, Flashdance

• 
  
  Kao djetetu zaluđenom plesom neki od najdražih filmova bili su mi Prljavi ples i Flashdance. Gledala sam ih zasigurno desetak puta i znala svaki glazbeni broj i svaki pokret, barem u glavi. To su filmovi urezani u pop-kulturu pa nije stoga čudno da ih koreografi citiraju, poput kompanije W A U H A U S iz Helsinkija, koja koristi oba naslova, kao i Private Dancer Tine Turner, u kreiranju trilogije.
  
  Tek nadahnuti ovim filmskim hitovima, upotrijebili su doslovno značenje njihovih naslova samo kao polazišnu točku u kreiranju predstave. Tako u njihovom Prljavom plesu ima puno prljavštine, to je „kasetna bomba prljavih strasti”, kaže Niko Hallikainen u Theatre&Dance Magazinu, a Private Dancer „gradi i dekonstruira granicu između privatnog i javnog koristeći zvuk”, kao što stoji u programskim bilješkama. Flashdance je jedini komad kojeg sam vidjela uživo tijekom posljednje Nordijske plesne platforme Ice Hot koja se ovaj put održavala u Reykjaviku tijekom prosinca 2018.
  
  Poput druga dva, i ovaj komad uzima naslov kojim je nadahnut doslovno, ali samo u jednom trenutku izvedbe kada se pojavljuju bljeskovi (flashevi) svjetla. Sve ostalo je prilično suprotno. Dok se film Flashdance sastoji od MTV-jem inspiriranih flashy (golišavih, kičastih) plesnih scena u kojima žene zabavljaju gledatelje u baru, balansirajući na rubu kazališta i striptiza, W A U H A U S-ov Flashdance je mračan, bestjelesan i kontemplativan.
  
  Nema vidljivih plesača, samo crni najlon koji se organski kreće prostorom okruženim gledateljima. Isprva se dugo ništa ne događa, samo praznina, da bi pod počeo polako i jedva primjetno bubriti. Iako sjedimo u potpunome mraku, oči nam se na to s vremenom naviknu pa uočavamo kako ta masa postupno raste dok ne postane ogromna, ispunjavajući cijeli prostor poput tamnog oblaka koji nam se nadvio nad glavu. Uz tiho brujanje koje bi moglo primjerice biti brod u daljini, možemo se možda osjećati kao da usred noći plutamo valovitim morem. Ponekad kao da se radi o živom biću koje s nama pokušava komunicirati nježno nam dodirujući noge, gotovo i lice kada se posve približi i kada ga možemo dotaknuti. Suptilna, dimljiva kvaliteta mijenja se zatim u energične pomake koji prema kraju ipak otkrivaju tri ljudske figure koje ispod upravljaju tom utvarom i zapravo se samo igraju svim mogućim kvalitetama novog tijela koje posjeduju.
  
  Dok je film Flashdance sav o kičastom nastupu kakav ostavlja malo prostora za imaginaciju, W A U H A U S-ov je Flashdance svojevrstan scenski negativ s izokrenutim plesom, scenografijom i percepcijom. Prostor je prožet mrakom umjesto rasvjete. Plesači su skriveni i vidimo samo pokrete zraka utjelovljene u najlonskom jastuku. Bez svjetla i bez plesa prepušteni smo samima sebi i mislima koje se prevrću - od senzualnih i humornih do asocijacija koje uzrokuju trnce. Iako mračno, iskustvo može biti prosvjetljujuće.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 15. veljače 2019.
  

Piše:

Jelena
Mihelčić