Plesna scena.hr

Dio gusto povezane mreže

Maja Đurinović, Taj tvrdoglavi plesni vitalizam: Osvrti, razgovori, komentari 1992.-2016., Hrvatski centar ITI, 2018.

• Vrlo često pri razgovoru o plesnim kritikama govorim iz perspektive osobe koja se bavi poviješću plesa. Rakurs moga promišljanja određuje moja osobna sklonost i profesionalna deformacija dugogodišnje nastavnice povijesti plesa. Na taj sam način govorila na predstavljanju prethodne knjige edicije Mala dvorana, knjige kritika Maje Bezjak Baletna večer da, ali kakva?, no u njezinom je slučaju rakurs mogao biti i neki drugi. U slučaju Maje Đurinović zapravo nemate izbora – povijesno-plesna perspektiva kao da je zadana. Ona je osoba koja svoje osvrte i komentare piše u stalnom dijalogu s poviješću, uglavnom hrvatskoga plesa, koju je najvećim dijelom svojim istraživanjima i publikacijama sama i trasirala. Maja dakle piše iz povijesti, i za povijest plesa – za onu pripovijest o prošlome (plesu) u koju, ako ima sreće, ulazi svaki ples netom je otplesan.
  
  Neumitna je sudbina plesne kritike, kao pisanoga traga otplesanog plesa, da postane povijest, da postane primarni povijesni izvor. Jer samim time što je taj trag ostavljen - onaj jučer ili prije deset ili pedeset godina, otplesani ples dobiva na važnosti i dobiva svoje mjesto u nekoj široj cjelini. Ples o kojem nitko nije napisao kritiku kao da nije ni postojao. Maja to zna i preuzela je odgovornost da osobno, ili potičući druge na pisanje, ostavlja tragove za budućnost. To njeno svjesno kritičarsko-povijesno djelovanje potvrđuje i ova knjiga njenih svjedočenja iz prve ruke o zadnjih četvrt stoljeća hrvatske plesne scene.
  
  Većem dijelu razdoblja koji knjiga pokriva osobno nisam svjedočila (počela sam ponovno gledati ples u Hrvatskoj tek 2008. po povratku iz inozemstva), pa mi je tim više upečatljiva važnost tekstova. Oni omogućuju praćenje razvoja karijera pojedinih umjetnika i umjetnica. Dobivam uvid u početke rada danas više ili manje poznatih i bliskih kolegica i kolega i prepoznajem, barem u osnovnim naznakama, njihove specifične umjetničke potpise. U ovako zgusnutom obliku, čitajući osvrte jedan za drugim, uočavaju se neke jasne faze, promjene ili kontinuiteti u radu pojedinaca, skupina i institucija, umjetnička sazrijevanja, ali i neke aktualne teme. Ili pak nestajanje sa scene; neka od imena danas se više ne pojavljuju premda su bila obećavajuća.
  
  Slijedimo li Sally Banes, poznatu američku kritičarku i povjesničarku plesa, u njenoj kategorizaciji elemenata plesne kritike, možemo zaključiti da se Majini tekstovi predominantno oslanjaju na interpretaciju i kontekstualiziranje. To je naravno povezano s njenom ulogom povjesničarke, ali i onim što bih nazvala (možda malo patetično, ali čini mi se ipak prikladno) misijom plesne prosvjetiteljice – ona osjeća odgovornost prosvjećivati društvo o važnosti plesa i njegovoj ulozi u kulturnom tkanju nacije, o tome kako ples doživjeti i cijeniti, a prosvjećuje i samu plesnu scenu o njenoj povijesti i prekinutim kontinuitetima, o njenoj ukorijenjenosti u široj kulturi i društvu. Koreografe i koreografije ne propušta smjestiti u širu sliku i tako im dati dublji smisao. A tom širom kontekstualizacijom, kao uvertirom, obično kreće njena kritička kompozicija.
  
  Primjer: „Nesumnjivo između likovne i plesne umjetnosti postoji iznimna sklonost. Kao da je oduvijek to – plesom i unutarnjim ritmom pokrenuto tijelo, pokretna plastika (kako su suvremeni ples znali nazivati tijekom prve polovice 20.stoljeća), nadahnjivalo likovne umjetnike ...“ Početak je to teksta o radu Jukebox Ksenije Zec i Saše Božića koji se izvodio u Galeriji Lauba. Primijetite povijesnu referencu o plastici – pojmu kojim vješto spaja likovnost i ples, smještajući ga u točan povijesni okvir. A do kraja uvodnog odlomka spominju se još knjiga Ples u umjetnosti iz 1964. s Bakstom i Matisseom, te grafičarka i slikarica Anka Krizmanić inspirirana Anom Pavlovom. I to je samo početak. Imam dojam širokokutnog objektiva koji zahvaća najšire moguće, pa onda glatko, bez osjetnog montažnog reza, zumira na detalj – na same plesačice - Petru Hrašćanec i Nikolinu Pristaš, čiju različitost vješto artikulira u nekoliko spretnih fraza.
  
  Često kratke ali značajne poveznice, povijesni sažeci i komentari pružaju čitatelju, a osobito studentima plesa, važne putokaze u sve gušćem polju plesne povijesti. Evo primjera Majine usputne (stavljene u zagradu) primjedbe u tekstu o obnovi Đavla u selu koji u uvodu naglašava njegovu pripadnost plesnom ekspresionizmu: „Nije li antologijska sedma slika prosidbe za stolom u Đavlu po duhovitosti i promišljenoj znakovitosti detalja dostojan pandan nezaboravnoj igri političarskog pregovaranja u Joossovu Zelenom stolu? I u nastanku ih dijele samo tri godine“.
  
  Kao što sam već rekla, ples o kojem piše Maja uvijek sagledava kao dio gusto povezane mreže, pri čemu domaća djela i umjetnike bez zadrške uspoređuje s međunarodnim uspješnicama. U Majinom pisanju čist opis plesa, u stilu Susan Sontag i njenog Protiv interpretacije, nije osobito izražen. Njezini osvrti daju bitnu informaciju o predstavi: sceni, kostimima, plesačima, no ne stvaraju detaljne vizualne slike o tome kako je ples izgledao, što su točno plesači radili, kako su se kretali, koje su korake izvodili. Možda ne jasnu sliku, ali ideju o plesu svejedno dobivamo; ona dolazi putem prenošenja svojevrsnog cjelovitog doživljaja događanja na sceni u kojoj su opisni dijelovi zgusnuti u interpretaciju.
  
  Dat ću kratak primjer. Želeći karakterizirati tipičan stil Maše Kolar, Maja započinje opisom: fraza „to je onaj veliki izbačaj iz centra“, detektira iznenadnost i brzinu te snagu Mašinog pokreta, ali nije joj bitno detaljnije opisati kretanje pojedinih dijelova tijela, što bi možda plesačima bilo zanimljivo. Umjesto toga, odmah nakon zareza dodaje svoju interpretaciju: „kao da duša napinje tijelo želeći negdje van“. Mašina kretnja dobila je tumačenje i značenje, sugerira se čežnja, ali odabirom riječi „napinje“ – čežnju razumijemo kao dinamičnu, fizički intenzivnu, nikako ne prikrivenu i tihu. Dalje opis precizno ocrtava: „amplitudu vođenu perifernom gestom; nakon čega slijedi kontrakcija“, no tu se kontrakciju odmah tumači kao „klonuće“, što ima specifičnu, čak emotivnu konotaciju. Tekst se nastavlja ovako: „(kontrakcija) samo nakratko, jer živi, unutarnji impuls stalno traži nove putove kroz tijelo“. I nekom tko ne pozna Mašu kao plesačicu ove riječi dočaravaju vrstu dinamike i pulsacije koja karakterizira njezino plesanje.
  
  Doživljaj predstave kod Maje izaziva pravi vatromet najrazličitijih asocijacija: scena Mauricia Ferlina u nastupu „podsjeća na rabuzinovske oranice“; bijela golubica u scenografiji Dinke Jeričević može biti i paloma bianca i Duh Sveti. Često su to asocijacije vezane uz književnost – drugo stručno polje Majinog interesa. Mnoštvom usporedbi i metafora plete široke i duboke mreže mogućih značenja i širi referentni okvir u koji se ples udobno smješta. Za mene je ovo značajna osobina Majinih tekstova – ples se ne promatra kao neki fenomen, sam za sebe, odvojen od svijeta svojim pravilima i zakonitostima koje su neupućenom gledatelju pomalo mistične i strane. Upravo suprotno, Majin tekst uvezuje ples i plesače u poznata životna tkiva. Otvorena je za djelo, za sve moguće procese i intencije umjetnika, dopušta radu da je takne i potakne na neočekivane načine, nalazeći smisao i opravdanost i za one umjetnički tanke. Kad čitam njezin osvrt o predstavi koju sam i sama vidjela, ponekad se pitam jesmo li gledale istu stvar. Pročitam njezin doživljaj predstave i čini mi se da je ono što sam gledala bilo zapravo bolje, bogatije, značajnije i ljepše nego sam smogla vidjeti. Zavidim joj na tom bogatstvu impresija i poveznica, na svjetovima koje joj predstave otvaraju, pogotovo onda kad ja u njima vidim samo neuspjelu artikulaciju nejasne namjere.
  
  Maja je u praćenju plesne scene svjesno blagonaklona. Podržavajuća. Kao neka primalja koja prihvaća novo dijete scene i dozvoljava mu da bude to što je, nagovještava što bi sve moglo biti i svojom ga pričom o njemu ispraća u svijet... Čini mi se da brani pravo na svoj (a time i svakog drugog kritičara i gledatelja) osobni doživljaj predstave. Ne reagira i ne piše iz utvrđenih kategorija, iz teorijskih okvira koji bi možda za neke predstave mogli biti primjereniji od drugih. Čime možda dovodi u pitanje mogućnost „krivog shvaćanja nekog djela“, za što će umjetnici ponekad optužiti kritičare.
  
  Rijetko izravno ocjenjuje i sudi o greškama i neuspjesima samih plesnih umjetnika. No zato se ne umara prozivajući svojim pisanjem zbog kontinuirano loših uvjeta scene i društvene i institucionalne nezainteresiranosti. U tom je smislu aktivistica i borac za ples, no nikad iz pozicije gnjeva ili rezignacije nego iz pozicije vječnog optimizma i životnosti. „Vitalizam“ koji se u naslovu veže uz ples, zapravo je projekcija njenog osobnog, neuništivog vitalizma koji ona plesu samo posuđuje.
  
  © Andreja Jeličić, PLESNA SCENA.hr, 15. veljače 2019.

Piše:

Andreja
Jeličić