Karaoke Cunningham ili naivni suvremeni ples

Plesni kolektiv d_lc, Zagreb: High Spirits, kor. Martina Granić

  • Plesni kolektiv d_lc, Zagreb: High spirits, kor. Martina Granić

    High Spirtis
    , rad je Martine Granić koja potpisuje koreografiju, scenografiju i kostime, a izvode ga Mije Zalukar, Filipe Bavčević i Josipe Štulić. Premjerno izveden u York Theatre Royal, 30. listopada 2018, u sklopu europskog projekta za razvoj publike Be SpectACTive!, a na repertoaru Zagrebačkog plesnog centra je od 21. prosinca 2018. U svoj svijet autorica nas u popratnom materijalu predstave uvodi navodeći kako je, prilično eklektično „inspirirana radom Mercea Cunninghama, ekspresionizmom i apstraktnom narativnošću…“ a predstava dočekuje publiku tako da su izvođačice na sceni, odjevene u trikoe puderaste boje kože s umetcima koji im mijenjaju figuru, bijelim čarapicama i ekstenzijama na prstima ruku. Tijela su položena pomno, estetizirano, podsjećajući istovremeno na pastoralnu modernističku i na dekadentnu modnu konstrukciju.
    Plesni kolektiv d_lc, Zagreb: High spirits, kor. Martina Granić
    Ulazak u koreografiju donosi plesačica sjedeći na podu samo plesom ruku s produženim prstima, a nadalje se predstava razvija kroz trio u kome plesačice izvode istu koreografiju, dinamiziranu prostornim preigravanjima, kanonom ili repeticijama. Koreografska građa podsjeća na vježbe Cunningham tehnike, izvedene na način kopiranja površnih informacija bez razumijevanja anatomske suštine ili potrage za povezanosti unutar kretnji. Tako gledamo precizno izveden slijed relativno malog broja elemenata, zapravo tehničkog praktikuma, kao što su specifično pretrčavanja produljenog koraka, okrete s nagibima tijela, zamahe nogu, skokiće kroz prostor… u potpunoj random logici, koje plesačice repetiraju varirajući formaciju, bezizražajnog pogleda neprekidno uprtih u publiku. Unutar ovog leksika autorica ubacuje poneke geste ili akcije koje se referiraju na druge plesne sisteme, poput premeta na jednoj ruci ili prema kraju predstave malih koračića i gesti ruku koji reminisciraju ekspresionističku estetiku. Promjena se događa i u skidanju dijelova kostima, tako da plesačice na kraju ostaju u čistim linijama trikoa boje kože, kao klasičnoj plesnoj uniformi.

    Ovo gotovo hipnotičko nizanje plesnih figura uronjeno je u atmosferu koju donosi ushićujuće – astralno – iscjeljujuća atmosfera elektronski generiranog suzvučja Alda Orlića Zoliuma, a koja je izuzetno bitan element cijelog rada, kako sugerira uzvišenu energiju i inklinaciju potpune predanosti pročišćenosti pokretu kojoj autorica (prema popratnom materijalu) teži. Prema kraju predstave u zvuk je umiksan blagi ženski glas koji govori „I think… we’re being programmed every time we look at our phones and we take in any kind of information. They show us what they want us to consume. And every time you touch your phone or go on the computer… you’re doing what they want“, što je citat iz mega popularnog i zastrašujuće začudnog internetskog projekta Poppy, u kome stvarna izvođačica igra internetski stvoren lik, a koji koristi imaginarij Barbi – Lolite, kič estetiku, trash-horor-manga žensku pojavnost, s povremenim religijskim konotacijama, a referira se i na pop-art Andy Worhola. Time autori uvode još jednu referencu, koja mi se čini jednako bitna na ovaj rad, kao i fascinacija apstraktnom čistoćom i plesnim fromalizmom à la Cunningham.
    Plesni kolektiv d_lc, Zagreb: High spirits, kor. Martina Granić
    Izvođački predstavu nosi Mia Zalukar, koja donosi za ovu autorsku propoziciju točnu dozu drskosti, banalno-naivne dosljednosti, ali i plesačke kvalitete. Filipa Bavčević spremno i spretno izvodi koreografiju, s dozom melankolične neprisutnosti, dok je Josipa Štulić, najstvarnija, gotovo dokumentarna, i iz njezine se izvedbe vidi i fizička zahtjevnost materijala. Zajednički, plesačice funkcioniraju precizno i dojmljivo, i prenose energetsku napetost.

    Ova predstava zanimljivija je sa sociološke nego koreografske strane, kako se radi o hibridu u kojem se ideja originalnosti ili dubokog razumijevanja vještine zamjenjuje kopiranjem i imitacijom, i stvaranjem simulacije autorskog sustava. U eseju Karaoke kultura Dubravka Ugrešić kaže – „Ja je postalo dosadno. Mogućnost transformacije u nešto drugo ili nekoga drugog puno je zanimljivija od rovanja po jastvu.“ High Spirits naime proizvodi dojam da je temeljen na ideji „Hajmo plesti kao….“, jer je evidentno da niti plesačice, a niti autorica nisu zainteresirane da se zaista bave apstraktnom virtuoznošću; ovdje se radi o imitaciji imitacije, u kojoj se (namjerno) lišava suptilnost i ubacuje estetika priučenosti i kiča, a koja se onda smješta u tijela izvođačica, koje živom izvedbom preuzimaju građu i komuniciraju je kroz vlastitu fizikalnost i plesačku vještinu. Time se proizvodi nešto što podsjeća na koreografiju plesnog formalizma, ali zapravo to nije. A što je, vrlo je teško dokučiti.

    Izmicanje originala i hibridnost plesačke – autorske geste nije samo po sebi nezanimljivo, dapače (podsjećam na izvrsne radove Barbare Matijević i Giuseppea Chica koji se bave you-tube i amaterskim on-line d-i-y fenomenima) no problem ove predstave je što se radi o jednoj jedinoj ideji - koreografskom slijedu koji počinje na podu i završava serijom skokova. Autorica ne nudi nikakvu daljnju razradu niti komentar problematike kojom se bavi. Tako da High Spirits dotiče razne zanimljive fenomene, ali ne ulazi u diskusiju s njima, ne zagrabi njihov diskurzivni, kritički ili izvedbeni potencijal, nego ih perpetuira kroz estetiziranu izvedbu odabranih plesnih referenci, i tu – staje.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 28. veljače 2019.
    Plesni kolektiv d_lc, Zagreb: High spirits, kor. Martina Granić
    koreografija, kostimografija, scenografija Martina Granić
    izvode: Mia Zalukar, Filipa Bavčević, Josipa Štulić
    glazba Aldo Orlić Zolium, oblikovanje plakata Maša Poljanec, oblikovanje svjetla Marino Frankola, PR fotografije Hrvoje Zalukar, PR fotografije za plakat Karla Jurić, fotografije izvedbe Iva Korenčić, snimanje filmova i trejlera Hrvoje Zalukar, Dario Matić, montaža filmova i trejlera Eva Milković, kolor korekcija trejlera Mario Mlakar, Sara Salamon, izrada kostima NTS Sportswear, Katarina Tešija, izrada maski i scenografije Miljenko Sekulić, DENF kolektiv Josipa Štulić, Martina Granić, Mia Zalukar, Filipa Bavčević, Maja Jakuš-Mejarec, Irena Tomašić
    produkcija Plesni kolektiv d_lc, ko-produkcija Udruga Domino, suradnja Zagrebački plesni centar
    partneri projekta: Kilowatt Festival, York Theatre Royale, Bakelit Multi Art Center
    Međunarodne rezidencije u sklopu projekta Be SpectACTive! uz podršku Kreative Europe
    pokrovitelji Ministarstvo Kulture RH, Grad Zagreb
    premijera 30. listopada 2018. (York Theeatre Royal); 21. prosinca 2018. (Zagrebački plesni centar)

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji