Brutalni pas de quatre

Sve četiri za jedno. Na rubu dodira i kaosa, autorica Ana Kreitmeyer

  • Sve četiri za jedno. Na rubu dodira i kaosa, autorica Ana Kreitmeyer

    Istražujući arhetipske motive u plesu Ana Maletić u svojoj Knjizi o plesu (1986) nabraja iskonske, urođene ljudske pobude koje se manifestiraju plesnim pokretom. To su „potreba za ritmičkim kretanjem, nužda iživljavanja viška fizičke energije, potreba za ispoljavanjem emocija, nagon za oponašanjem i igrom, instinkt okupljanja u zajednicu, potreba za estetskim oblikovanjem i potreba za simboličkom transformacijom primljenih dojmova“. Prisustvujući novom radu Ana Kreitmeyer Sve četiri za jedno. Na rubu dodira i kaosa (a mislim da je to točniji izbor glagola nego gledajući zbog snažne empatije koju predstava izaziva), dakle rezultatu njezine potrebe za estetskim oblikovanjem i simboličkom transformacijom primljenih dojmova obrnutim sam redom prepoznavala ljudske praimpulse. Ovdje su se našli izloženi, ogoljeni, ničim uljepšani ili olakšani.

    Predstavu na sceni ravnopravno i uvijek iznova stvara izvrsna, zrela plesačka četvorka: Petra Chelfi, Ivana Pavlović, Martina Tomić i Ana Kreitmeyer. Lijepe žene izražene osobnosti, mladenačkog, urbanog, sportskog imagea (izrađenih tijela, u trapericama, majici i tenisicama), dočekuju publiku u svom malom, intimnom prostoru. On je s tri strane omeđen posve blisko postavljenom publikom, dok je četvrta strana zid, kao scenografski element, odnosno dio tog neke vrste igrališta. Pritom je jedini element u prostoru samostojeća nepravilna konstrukcija od jednakih, ružičastih debljih letvi koja istovremeno podsjeća na neobičnu, malo razmontiranu penjalicu,  Labanove skice dinamične grupne kinesfere i protutenskovskog ježa. Ali on ostaje kao intervencija u prostoru, paralelna simbolička transformacija dojmova ovog plesnog rada, u viziji Igora Pauške.)
    Sve četiri za jedno. Na rubu dodira i kaosa, autorica Ana Kreitmeyer
    I onda one krenu kao šašave djevojčice („najbolje prijateljice“, rekla bi Elena Ferrante), bace se svom snagom u suludi, brutalni pas de quatre, jednosatno fizičko iscrpljivanje; sudare tijela, guranja i podržavanja, krajnje nepravilnih, neprovjerenih i neartikuliranih traženja uporišta i oslonaca na tuđem tijelu u svim mogućim pozicijama i zonama, i – zagrljaji: iskreni, nasušno potrebni kao fizički predah i međusobni priziv energetskih zaliha. Stanke su fizički nužno, kratko hvatanje zraka, da bi se ponovo fatalistički strasno, kao neke nove Amazonke,  prepustile trošenju snage, iskušavanju tjelesnih granica i kao međusobnom nadigravanju ili se pak zagnjurile u klupko tjelesnih preoblika. I pri toj muci tijela, naporu i znoju one zrače radosni izazov, solidarnost, tvrdoglavu upornost, posvećenost ritualu očvršćivanja i nekog pročišćenja. Predasi iscrpljenog tijela, ili lagana plesna solo meditacija postaju nužni i publici da udahne, i događaju se na pravim mjestima. U tom kaosu razvidna je organizacija,  prostorne promjene i dramaturški razvoj,  koreografski slijed fizičkih zadataka, (koliko god oni u konkretnoj primjeni vjerojatno osciliraju).

    I kako predstava teče, njih sve četiri zajedno, na rubu dodira i kaosa, postaje sve očitije –tjelesno simboličnom transformacijom zapravo pričaju priču o vlastitoj profesiji. Onoj koja je sinonim za pravi život. (Ne onaj u kojemu je sve zabava. Po mogućnosti urnebesna.)

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 8. ožujka 2019.
    (tekst se odnosi na izvedbu 1. ožujka 2019. u Teatru &TD, Zagreb)

    Sve četiri za jedno. Na rubu dodira i kaosa
    autorica Ana Kreitmeyer
    premijera 13. prosinca 2018. (Zagreb)
    koreografija i izvedba: Petra Chelfi, Ivana Pavlović, Martina Tomić i Ana Kreitmeyer
    dramaturgija Mila Pavičević, prostor Igor Pauška, glazba Hrvoslava Brkušić, vizualno oblikovanje Igor Pauška, kostimi Sve zajedno, naslovna fotografija Igor Pauška
    Projekt je nastao u koprodukciji s festivalom Perforacije i u suradnji sa Studentskim centrom u Zagrebu – Teatrom &TD, Udrugom plesnih umjetnika Hrvatske, Art radionicom Lazareti iz Dubrovnika i Wiesenburg-Halle iz Berlina, a podržan je od Ministarstva kulture RH i Gradskog ureda za kulturu grada Zagreba.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji