U našem Gradu

Predstavljanje programa 16. Beogradskog festivala igre, 22. ožujka – 11. travnja.2019., Zagrebački plesni centar, 25. veljače 2019.

  • Plakat 16. Beogradskog festivala igrePod duhovitim sloganom „Za obnovu prirodnih osećanja“ i vizualnim rješenjem promotivnih materijala koji definitivno pripada farmaceutskom stilskom kompleksu u Zagrebačkom je plesnom centru 25. veljače 2019. predstavljen program 16. Beogradskog festivala igre koji će se održati od 22. ožujka do 11. travnja. Riječ je o poznatom nam Festivalu o kojem smo već u nekoliko navrata pisali (vidi ovdje i ovdje) a koji svojim vrhunskim svjetskim mainstream programom već godinama izaziva zazubice plesnih sladokusaca kao i poklonika novog teatra. Festival je nakon promotivnog filma ukratko predstavila direktorica i osnivačica Beogradskog festivala Aja Jung naglasivši s ponosom da je zahvaljujući Festivalu igre Beograd sve poznatiji u svijetu te ove godine visoko pozicioniran na ljestvici top proljetnih destinacija Europe. Usput, Europska unija je najveći donator festivala ali nesumnjivo tako ambiciozan program zahtijeva i iznimnu financijsku podršku kulturnih instanci domaćina odnosno koncentraciju sredstava.

    Na Festivalu će s novim radovima nastupiti i neki doista iznimni koreografi poznati nam s Tjedna suvremenog plesa kao Sidi Larbi Cherkaoui (Fractus V u izvedbi njegove skupine Eastman), Sol León & Paul Lightfoot (NDT, Nesretan slučaj), Marco Goecke (NDT, Govorimo mračne stvari) Marie Chouinard (Radikalna snaga, sola i dueti), Ohad Naharin (mladi ansambl Batsheva, Sadeh21 ),; tu su i Agrupación Señor Serrano koji smo zavoljeli u Savičenti; Spellbound Maura Astolfija koji je svojedobno gostovao u Zadru. Ima još puno zanimljivih naslova kao Korak Ambre Senatore (Koreografski centar Nantes), ili Vrteška Rachida Ouramdanea (Koreografski centar Grenoble), ili čini se egzotična Dada Masilo's Giselle iz Johannesburga ili čak Ples Sjeverne Koreje
    Aja Jung, Olivera Majić i Martina Nevistić; ZPC, 25. veljače 2019., foto: Neven Petrović
    Ono što je zanimljivo, i pomalo provokativno, jest da je cijelo događanje zapravo bilo organizirano kao protokol potpisivanja kulturne suradnje na visokoj razini između Beogradskog festivala, Zagrebačkog plesnog centra i Grada Zagreba. Na događanju nije bilo vremena ni prostora za pitanja vezana uz konkretizaciju suradnje, tipa može li neka od tih teško dostupnih i skupih skupina kad su već u regiji svratiti i u Zagreb(?), ali vjerujem da će s vremenom dogoditi i neke lijepe stvari. „Nijedno drugo sredstvo komunikacije nema univerzalnost plesa, kojega razumiju svi. Stoga moramo ustrajno razvijati taj jezik plesa i tako unaprijediti razumijevanje među pojedincima i narodima.“ – napisao je Hans Van Manen za Dan plesa 1991. (godine kada je krenuo novi val brutalnog nerazumijevanja u ovim krajevima). I logična je i mudra i nužna što učestalija i dublja kulturna suradnja između naroda koji još uvijek prebrojavaju žrtve sukoba i ratova, a ples je kao „umjetnost ljudskosti“ (Murray Louis) idealni medij ravnopravne komunikacije. Uostalom i plesne su skupine po cijelom svijetu u pravilu multinacionalne, pa kako ne bi bila i publika?

    No da se vratim na provokativnost situacije koja nema veze s međunarodnom politikom nego kulturnom politikom Grada. Kako piše i u službenom izvješću: „Predstavljanju programa nazočila je zamjenica gradonačelnika Grada Zagreba Olivera Majić“ (kao i privremeni pročelnik Gradskog ureda za kulturu Tedi Lušetić, op.a.) „koja je istaknula kako je Grad Zagreb podržao inicijativu organizatora 16. Beogradskog festivala igre da se program ovog značajnog festivala predstavi u našem gradu budući je riječ o jednom od najboljih europskih festivala za koji su zainteresirani i zagrebački umjetnici.“
    Olivera Majić, Tedi Lušetić i Aja Jung; ZPC, 25. veljače 2019., foto: Neven Petrović
    Pritom je teško ne osjetiti gorku ironiju situacije i ne primijetiti da je ove godina ponovo smanjena dotacija Tjednu suvremenog plesa, festivalu koji je Zagreb upisao na kartu moderne Europe, i koje se očito sistematično gasi. U vrijeme kad u Beogradu još nisu sanjali o festivalu (TSP je pokrenut 1984.) u Zagreb su dolazili najznačajniji umjetnici i kompanije iz cijelog svijeta; samo jedan kratki randome bez da ponavljam imena koja su ove godine na Festivalu igre: Susanne Linke, Jozef Nađ, Russel Maliphant, Shanka Juku, DV8, Vera Mantero, Louise Lecavalier, Akram Khan, Yasmeen Godder, Inabal Pinto, Robert Hylton, Random Dance Company, Vincent Mantsoe, Karina Holla, Emio Grecco, Julie Dossavi, Daniel Léveillé, Milli Bitterli, Sol Picó, Jasmin Vardimon, Gilles Jobin, Candoco, Xavier Le Roy… Pritom se uvijek prikazivala i hrabro supostavljala domaća plesna scena, kao i uspješna plesna dijaspora. Naravno, bilo je muzike koliko i para, a možda i malo više… Tjedan si je s vremenom mogao priuštiti sve manje, eventualno po jednu veliku, skupu predstavu za scenu HNK, ali Mirna Žagar je sve teže dobivala i prostor za međunarodni plesni festival, i tako pomalo gubila i financijsku podršku europskih partnera. Iseljenje iz Zagrebačkog plesnog centra, (kojim se nekako ponovila priča izbacivanja iz ZKM-a kada je nepovratno izgubljen dio arhive) nekako je ličio na „završni udarac“ nakon kojeg se, pretpostavljam, čeka, da sama odustane od ove, uistinu neravnopravne bitke.

    I sad se na kraju, zatirući jedan vrijedni stari festival (koji je imao svoje uspone i padove ali to se, vjerujem, moglo nekako zajednički sa strukom riješiti) naš Grad osjeća pozvanim podržati i uputiti publiku na plesni festival u Beograd (koji to bez sumnje zavređuje) uopće ne pomišljajući da su to, ako ne i bolje u smislu nacionalne promidžbe, mogli imati i doma!?

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 8. ožujka 2019.

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji