Plesna scena.hr

Sveobuhvatnije od naslova

Uz publikaciju Autonomija plesu 2007 – 2017 Udruge plesnih umjetnika Hrvatske

• 
  
  Nedavno smo na području suvremenog plesa dobili još jednu publikaciju koja će služiti kao dokument vremena, konkretno protekle dekade, a jedan njezin dio nastao je na drugačiji način od uobičajenog. Naime mrežne stranice Autonomija plesu 2007 – 2017, predstavljene javnosti u siječnju ove godine, dijelom su otvorena digitalna platforma u kojoj umjetnici sami, bez cenzure, pišu vlastitu povijest. Projekt koji je nastajao između travnja i prosinca 2018. godine u organizaciji Udruge plesnih umjetnika Hrvatske i pod pokroviteljstvom Zaklade Kultura nova, naslanja se na brošuru Položaj suvremene plesne umjetnosti u Zagrebu izdanu 2008. godine, a koja je nastojala analizirati ljudske, financijske i materijalne resurse raspoložive za osamnaest organizacija, činitelja tadašnje zagrebačke plesne scene. Bio je to također dokument vremena koji je analizom statističkih podataka ukazivao na prednosti i izazove s kojima se scena tada suočavala, čime je postao jedan od zagovaračkih alata za njezino osnaživanje. Što se u međuvremenu promijenilo, pitanje je na koje publikacija Autonomija plesu 2007 – 2017 pokušava dati odgovor.
  
  Središnji sadržaj ovih mrežnih stranica čini vremenska crta sastavljena od unosa umjetnica, ali i drugih pripadnica svijeta suvremenog plesa (sadržaj su ispisale samo žene, koje i statistički čine većinu suvremene plesne scene). Svaka je označila između pet i petnaest trenutaka iz definirane dekade koji su joj osobno bili značajni. Tako otvorena propozicija rezultirala je raznolikim povijesnim pregledom u kojem se međusobno isprepliću službeni događaji poput premijera, s intimnim susretima, ozljedama ili razgovorima. Javno i privatno tako zajedno daju složeniju sliku povijesti koja uključuje detalje možda teško dohvatljive povjesničarima. Istovremeno je ta slika i nepotpuna jer s jedne strane ovisi o privatnim motivima, a s druge zbog toga što je sudjelovao samo dio zajednice. Srećom, ovaj segment publikacije još je uvijek otvoren svima sa scene koji žele sudjelovati, pošalju li svoj odabir uredničkom timu – Selmi Banich i Ivi Nerini Sibili.
  
  Drugi je segment publikacije sličan onome iz 2008., a pruža analizu podataka o uvjetima rada na sceni, prikupljenih putem upitnika kojeg su ispunila 34 subjekta plesne zajednice na razini Hrvatske. To naravno nisu svi koji na sceni djeluju, međutim na temelju objavljenih sudionika, mišljenja sam kako je većina relevantnih autora i organizacija kontinuirano aktivnih na hrvatskoj plesnoj sceni sudjelovala. S toga mi se ne čini točnim zaključak objavljen u analizi koji govori o gubitku interesa za komunalne prakse te sustavu/tržištu koje po svojoj kompetitivnoj prirodi želi zavaditi plesne umjetnike.
  
  Analiza upitnika nije donijela rezultate koji bi nas iznenadili, ali je njezin značaj u tome što ih je sumirala i objavila na jednom javno i lako dostupnome mjestu. Svi izazovi suvremene plesne umjetnosti tu su na broju, a koji se mogu sažeti na podfinanciranost u odnosu na druge umjetnosti i nedostatak prostorno-tehničke i administrativne podrške. Ne manje važno, analiza ističe kako većina suvremenih plesnih umjetnika djeluje izvan institucija i bez stalnog radnog odnosa ili, dodala bih, mogućnosti samozapošljavanja u dovoljno profitabilnom biznisu na umjetničkom području, pa su im programska sredstva od u prosjeku trideset tisuća kuna godišnje po subjektu jedini resursi za kreiranje, uglavnom u nekom podstanarskom aranžmanu.
  
  U analizi su istaknuti i bitni pomaci ostvareni u odnosu na prethodno razdoblje. Među njima su osnivanje Plesnog odsjeka pri Akademiji dramske umjetnosti kao prve visokoškolske ustanove za suvremeni ples, kao i brojnih plesnih škola na nižoj obrazovnoj razini, zatim otvaranje Zagrebačkog plesnog centra (ZPC) te pokretanje Plesne mreže Hrvatska kao i nekoliko novih festivala. Ipak, ako usporedimo podatke ZPC-a koji godišnje može u potpunosti produkcijski udomiti samo četiri do pet produkcija, i podatak iz analize koji govori da je samo u 2017. godini scena proizvela oko stotinjak programa, jasno je kako ZPC itekako nije dostatan da servisira scenu.
  
  Prema tome bi, a što je ta analiza dodatno podcrtala, povećanje programskih sredstava i omogućavanje dugoročnijih i sigurnijih produkcijskih uvjeta za suvremeni ples, možda u preostalim postojećim javno financiranim kulturnim ustanovama, bili nužni sljedeći koraci za opstanak te umjetnosti. Jasno je da u zemlji poput Hrvatske ne mogu svi koji se odluče baviti suvremenim plesom očekivati javno financiranje, ali bi se s obzirom na odnos rasta BDP-a i budžeta za kulturu, te u startu neravnopravan položaj plesnih umjetnika, plesu moglo ponekad dodijeliti i više. Da ne govorimo o potrebi jasnijih kriterija i transparentnosti u dodjeli javnog novca.
  
  Diverzifikacija izvora financiranja istaknuta je kao novost u odnosu na proteklu dekadu. Ipak, s obzirom na strukturu financiranja koju prema ovom istraživanju velikim dijelom čine sredstva iz nekog oblika javnih izvora kao što su Ministarstvo kulture, Grad Zagreb, zaklade i EU fondovi, čini mi se da bi sceni moglo pomoći i kada bi se na neki način utjecalo na osposobljavanje u privlačenju privatnih sponzorstava i generiranju prihoda gdje i kada je to moguće. Na taj bi se način scena pokazala zaista autonomnom. U tom smislu je možda i naslov publikacije Autonomija plesu neadekvatan jer se vezuje uz specifičnu akciju koja je bila usmjerena k osamostaljivanju Zagrebačkog plesnog centra od Zagrebačkog kazališta mladih i protiv nepotizma u upravljanju javnim kulturnim institucijama, dok je ova publikacija mišljena puno sveobuhvatnije.
  
  Sve u svemu, riječ je o vrijednom i dobrodošlom doprinosu plesnom izdavaštvu, mišljenom i provedenom s dubokim razumijevanjem scene i prema principima inkluzivnosti koje su autori uključeni u projekt uvijek njegovali. Uz navedene Selmu Banich i Ivu Nerinu Sibilu, u analizi upitnika sudjelovala je Sandra Banić Naumovski, projekt je koordinirala Ana Kreitmayer, a mrežne stranice je izradio Marko Gutić Mižimakov.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 15. ožujka 2019.

Piše:

Jelena
Mihelčić