Nova knjiga američke antropologinje Serenity Young, Women Who Fly: Godesses, Witches, Mystics and other Airborne Females (Žene koje lete: boginje, vještice, mističarke i ostale letačice) čini se inspirativnom lektirom za razumijevanje arhetipski upisanog i još uvijek aktualnog obrasca društvenog poimanja ženske slobode kretanja. Od prvih sufražetkinja do pokreta #MeToo, faze feminizma su se mijenjale i samo razumijevanje pojma i dalje prolazi kroz razne tipove mutacija i prisvajanja po potrebama određenih grupa i medijskih platformi. Često se kroz brzopotezna usvajanja feminističkih naslijeđa gubi osnovica, te se aktivističke grupe poput na primjer Femen brzo gase, kako pod konkretnim pritiskom patrijarhalnih vlasti, tako i zbog nedostatka intelektualne potpore i analize korijena problema tj. patrijarhalnih arhetipova koje Serenity Young promatra kroz prizmu motiva žene u letu u mitovima, folkloru, bajkama, ritualima i legendama.
Ova transkulturalna analiza – od helenističke skulpture Nike (krilate Pobjede) sa Samotrake preko Valkira iz Nordijskih legendi, Hinduističkih Apsara, Yogini i Daikini iz Tantre do modernih avijatičarki te super-heroina poput Wonder Woman – daje uvid u potrebu zamišljanja nebesa nastanjenih magičnim boginjama kao poveznicama između svijeta smrtnika i nedokučive besmrtnosti.
Te nadnaravne žene nastaju u kolektivnoj podsvijesti kao plod diskrepancije između vječnosti života kao takvog i smrtnosti pojedinca. One su te koje kroz seksualnost imaju moć stvaranja i uništavanja ljudskog bića te im se pridaju svojstva nadnaravnog – one ne podliježu zakonu gravitacije, kreću se slobodno, imaju moć transvekcije, bilokacije (biti na dva mjesta istovremeno), ascencije (poput djevice Marije) što objašnjava fascinaciju mužjaka koji bez njihove pomoći gubi snagu u ratovima te pri usponu na poziciju političke moći.
Letačice su obožavane i protjerivane, mučene i stigmatizirane, njihov let je kroz stoljeća i kulture redovno prekidan domesticiranjem i ograničavanjem teritorija po kojem im se dozvoljava kretanje. Žena u letu - žena koja ide kamo hoće - je oduvijek utjerivala strah u kosti. I danas je žena koja putuje sama u najmanju ruku – sumnjiva. Danas se na društvenim mrežama mogu pronaći tekstovi i video zapisi blogerica-koje-putuju-same u kojima mlade žene opravdavajućim tonom objašnjavaju (ne izlazeći iz svog zapadnjačkog mjehurića privilegije) kako je zapravo putovati sama – lagano i cool. Sigurnije nego u prošlosti, putovanje žene bez muške pratnje u velikom broju zemalja je i dalje problematično.
Potreba za demonizacijom samostalne žene arhetip je koji vrlo dobro preživljava u suvremenom društvu, od pokreta INCEL (involuntary celibates – nehotimični samci), preko sve jačih religijskih imperativa krivnje do medijskih mučenja. Ženska je moć i dalje vezana uz seksualnost i plodnost te je jedini način da se ta moć oduzme i stavi pod kontrolu – kreiranje tabua i ograničavanje teritorija i pravila po kojima se po njemu žena može kretati. Od prvih patrijarhalnih oblika društva do danas taj uzorak se ponavlja te je od ključne važnosti da se shvati motiv koji takve šablone omogućuje i čini sve jačima.
Jedan od načina je da se ženu koja leti uvjeri da je sama izabrala domestikaciju i vezanje uz muškarca, reprodukciju po njegovim pravilima i činjenicu da je on neophodan da ju štiti (od opasnosti koje stvara i predstavlja on sam).
U Zapadnjačkom folkloru, labudovi se ponekad pojavljuju kao ljudska bića zarobljena u životinjskom tijelu koja se oslobađaju kroz ljubav – na primjer u bajkama braće Grimm Šest labudova te djelomično u Kristalnoj kugli. Te bajke govore o vezama između seksualnosti i letenja, privlačnosti i strahu od bestijalnosti te ženskoj moći transformacije koje pretvaraju poslušne kućanice u slobodne, neobuzdane žene koje izmiču kontroli. Zanimljiv je rodni raskorak u tim pričama: dok su labudice zarobljene kad postanu žene, muškarci su zarobljeni kad postanu labudovi; žene su zatočene u domaćinske poslove a muškarci u bestijalnost iz koje je jedini mogući izlaz kroz žensku ljubav. Drugačije rečeno, u bajkama žene u tijelu labuda bježe od muškaraca, dok muškarci-labudovi jure prema ženama. U baletu Labuđe jezero, Petar Ilič Čajkovski preokreće situaciju: njegova heroina uhvaćena je u oblik ptice iz kojeg se može osloboditi samo kroz ljubav muškarca, ali bez bračne potvrde tj. blagoslova patrijarhalne institucije, naravno, pogiba. Labuđe jezero isto tako naglašava seksualnu ambivalentnost labuda kroz kontrast dobre i čedne Odette i zle i erotizirane Odile.
Osim kratkog osvrta na Labuđe jezero, ples se u knjizi više spominje kao dio raznih rituala, što je važan podsjetnik na korijene plesa uopće. Žene koje lete često su u plesu inkarnirane u ptice – bilo da su to hramske plesačice u Indiji, balerine ili šamanke u kostimima koji podsjećaju na krila. One su te koje pobuđuju želju muškarca za izuzetnom i neobičnom (polu)boginjom te su mu izazov kako bi je brže-bolje pretvorio u običnu ženu.
Još jedan od arhetipova koji pojašnjava Young vrlo je važan za razumijevanje ponašanja u suvremenom društvu. Radi se o mitu o Ateni i Meduzi. Prema Ovidijevim Metamorfozama prelijepu Meduzu silovao je Posejdon u jednom od Ateninih hramova. Atena ne kažnjava silovatelja nego žrtvu, pretvarajući je u čudovište sa zmijama na glavi umjesto kose. Atena ovdje predstavlja žensku moć u službi patrijarhata. Ona je boginja mudrosti i rata, (drugo)rođena iz Zeusove glave (čime se poništava legitimnost majke).
Taj arhetip objašnjava ponašanje mnogih kako majki tako političarki koje – iako pripadnice ženskog roda – štite patrijarhat i njegove vrijednosti te time umanjuju potencijal kredibiliteta žene kao samostalne, slobodoumne članice obitelji i društva.
© Valentina Lacmanović, PLESNA SCENA.hr, 22. ožujka 2019.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE