Udruga pokazuje snage plesne zajednice

Martina Tomić, plesna umjetnica

  • Martina TomićMartina Tomić, plesna umjetnica, izrasla je iz Učilišta Zagrebačkog kazališta mladih, a članica je Studija za suvremeni ples od 2011. Njezin izuzetno bogat plesački život, nedavno je nadopunila diploma nastavničkog smjera Odsjeka za ples pri Akademiji dramske umjetnosti. Povod ovom razgovoru je preuzimanje izuzetno zahtjevne i izložene funkcije predsjednice Udruge plesnih umjetnika Hrvatske.

    Nedavno ste preuzeli funkciju predsjednice upravnog odbora Udruge plesnih umjetnika Hrvatske. Kako se snalazite kao novi upravni odbor?

    Funkciju sam preuzela krajem prošle godine zajedno s kolegicama Idom Jolić, Nastasjom Štefančić, Eni Vesović, Eleonorom Vrdoljak, Nikolinom Komljenović i Ivanom Rončević, na čelu s tajnicom udruge Ninom Kunek. Snalazimo se i trudimo nastaviti transparentno komunicirati s članovima, a prioritet nam je borba za bolje, pravednije i produktivnije radne uvjete svih članova i članica. Trenutno većinu vremena ulažemo u rad na novom Nacrtu prijedloga Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti u koji ćemo uklopiti konkretne prijedloge za rješenja gorućih pitanja vezanih uz našu struku.

    Koliko se vaša percepcija važnosti ove udruge promijenila od kada ste preuzeli odgovornost?

    S obzirom da sam dugogodišnja članica UPUH-a, oduvijek mi je bila jasna važnost udruge no moram priznati da tek kad sam unutra shvaćam opseg posla, koliko se radi, komunicira, pregovara i staje u zaštitu svojih članova. I u osobnom i u umjetničkom u razvoju sad imam puno jasniju sliku da je udruga svojevrsna platforma samoorganizacije plesne zajednice koja pokazuje njezinu snagu.
    Martina Tomić, foto: Samir Cerić Kovačević
    Kakva je trenutačna situacija s Nacrtom prijedloga o Zakonu o obavljanju umjetničke djelatnosti prijedlogom novog zakona o umjetnicima? U kakvoj ste komunikaciji s Ministarstvom, s ostalim strukovnim udrugama i Hrvatskom zajednicom samostalnih umjetnika?

    Strukovne udruge u našem izvedbenom klasteru složile su se kako ne prihvaćaju taj Nacrt, jer u mnogim elementima ograničava djelatnost strukovnih udruga i degradira stručnjake u umjetnosti kako daje veliku nadležnost ministru kulture koji, bez jasno definiranih kriterija donosi mnoge odluke koje je dosad donosila struka. Ne nadopunjuje sadašnje stanje sustava HZSU-a, već ga u potpunosti demantira. U komunikaciji smo s Ministarstvom kulture preko našeg predstavnika Saše Božića još od travnja prošle godine kada Upravni odbori obaju strukovnih udruga nisu prihvatili nacrt koji je tada prvi put predstavljen, a nismo ga prihvatili niti ove godine u veljači kada smo u potpunosti podržali pismo HZSU-a upućeno Ministarstvu kulture. Smatramo da Nacrt Zakona nije rezultat zajedničkog rada i usuglašavanja strukovnih udruga i Ministarstva kulture. U doradi Zakona kontinuirano radimo s UPPU PULS-om na pisanju zajedničkih prijedloga i komentara za novi rok dostave u kojem između ostalog tražimo ukidanje minimalnog cenzusa, revidiranje uvjeta prava na plaćeno korištenje porodiljnog dopusta, bolovanja i ozljeda na radu za izvedbene umjetnike/ce, beneficirani radni staž, definiranje pojma stručnjaka u kulturi, samostalnog umjetnika i umjetničke djelatnosti. Želimo uvrstiti mogućnost da umjetnik/ca može imati dvojni status i podučavati umjetničke vještine koje obavlja i provodi kroz vlastitu praksu te da se podučavanje tretira kao umjetničko djelo kao primjerice koreografski laboratorij, plesni praktikum, radionice, predavanja, izdavanja publikacija u području djelovanja umjetnika. Želimo uspostaviti dijalog sa svim postojećim strukovnim udrugama te smatramo kako bi se dorada Pravilnika HZSU iz 2015. godine trebala odvijati paralelno s pisanjem prijedloga Zakona da bi se Zakon uopće mogao razmatrati u potpunosti.

    Imate li u planu kroz UPUH neke nove projekte, osim redovne djelatnost?

    Trenutno se najviše aktivno bavimo Nacrtom prijedloga Zakona, zatim definiranjem minimalnih uvjeta rada kao što su tehnički uvjeti, minimalni honorari po probi i po izvedbi, a koji bi se trebali temeljiti na trenutnom stanju i na onome što je potrebno da bi umjetnici mogli raditi i živjeti od svoje djelatnosti. Pritom nam je i dalje u cilju njegovati vidljivost udruge kao važnog aktera na hrvatskoj kulturnoj sceni u borbi za plesni prostorom i umrežavanjem plesnih projekata i umjetnika. Također, nastavljamo dogovore i organizaciju zajedno s PULS-om oko dodjele strukovnih nagrada, dorađujemo vizualni identitet udruge i web stranicu na kojoj ćemo posebno doraditi dio arhive – digitalnu medijateku na kojoj će biti dostupni pisani i video materijali o umjetnicima, projektima, predstavama.
    Martina Tomić
    Stalna ste članica Studija za suvremeni ples. Na koji način sada funkcionira taj ansambl, i koja je razlika plesačkog djelovanja unutar ansambla i izvan njega, kroz, primjerice, TRAS kolektiv, kojeg ste također članica?

    Članica sam Studija od 2011. Ansambl funkcionira kroz svakodnevni rad što podrazumijeva jutarnje treninge i manje više redovito izvođenje predstava. Kao plesni umjetnici i umjetnice naučeni smo paralelno raditi i djelovati na više platformi, bilo da smo dio kolektiva i/ili freelenceri i pritom naš plesački rad postaje varijabilan, funkcionira mnogostruko na više razina. Primjerice u Trasu obavljamo posao produkcije, marketinga, računovodstva, organizacije radionica, podučavanja i slično te samim time dinamika plesačkog rada podrazumijeva koautorski i izvođački rad u dvorani te produkcijski izvan dvoran. To je iscrpljujuće, a s druge strane i obogaćujuće iskustvo i znanje za svakog plesnog umjetnika i umjetnicu s obzirom na to da smo vrlo često primorani raditi na samoorganizaciji vlastitih projekata. Kolektiv Tras osnovan je u 2012, neposredno nakon prve premijere, bila je to Đubrad prokleta Natalije Manojlović. Oformile smo ga Sara Barbieri, Petra Chelfi, Nina Sakić, Karolina Šuša, Ivana Pavlović i ja kao istomišljenice podudarajućih estetika s idejom poziva koreografa za koje smo smatrali da bi s nama dijelili sličnu viziju i rad kao što su Natalija Manojlović, Irma Omerzo i Vilim Matula, Rajko Pavlić, Pavle Heidler, Aleksandra Janeva Imfeld.

    I jedan i drugi kolektiv ispunjavaju me na različit način. Studio za suvremeni ples, koji je već godinama postojeća struktura, pruža mi kontinuirani plesački rad kroz treninge, procese i probe za nove i obnove starih predstava, radionice... Drago mi je i istaknuti da je u ansambl nedavno primljena i nova članica – Ida Jolić. Dugotrajna suradnja donosi visoku razinu međusobnog razumijevanja i podržavanja, iako s druge strane podrazumijeva i poneke umjetničke kompromise i biranje prioriteta.

    Nedavno ste završili BA iz plesne pedagogiji na Plesnom odsjeku ADU. Kakvo vam je bilo iskustvo akademskog pristupa plesu? Na koji način ovaj studij utječe na vaše profesionalno djelovanje?

    Studij sam završila prošle godine u rujnu i iako je bilo dosta naporno snalaziti se s privatnim, poslovnim i akademskim obavezama, studij mi je osim redefiniranja znanja i iskustva kroz godine profesionalnog rada, sistematičnim pristupom omogućio dublje razumijevanje plesa i uvid u njegove razne aspekte kroz sve praktične i teorijske kolegije. Također, otvorio mi je razna pitanja i ponudio odgovore na njih, poput vlastite prakse slušanja koju i dalje razvijam, potvrdio poriv za podučavanjem te blisko povezao interes za koreografijom i pedagogijom. Voljela bih nastaviti u tom smjeru profesionalnog djelovanja gdje se blisko preklapaju praksa koreografije i pedagogije, ali u grupnoj dinamici. Ove godine ću raditi s IMRC kolektivom gdje ćemo zajedno pokušati ispitati kako materijali, strukture, akcije, situacije i pokret vežemo uz prostor vidljivosti i nevidljivosti, čujnosti i nečujnosti specifično uz slušanje kao polje interesa. U tom kontekstu bih istražila što sve podrazumijeva krajolik slušanja u tom kolektivu i kako se mehanizmi slušanja usvajaju i/ili koriste za pokret.
    Martina Tomić, foto: Samir Cerić Kovačević
    U kojim vas predstavama možemo trenutno gledati?

    Izvoditi postojeće predstave Ansambl Jasne Layes Vinovrški, predstavu Ane Kreitmeyer Sve četiri za jedno: Na rubu dodira i kaosa, Tri sestre Natalije Manojlović i Ivane Đula, dječju predstavu Ritam Tam: Bajka o Ritmu redateljice Renate Carole Gatice i koautorski projekt Međuprostor Aleksandre Janeve Imfeld, Nenada Kovačića i Tras-a. Početkom lipnja na Tjednu suvremenog plesa premijera je Studija za suvremeni ples s Magdalenom Reiter, u rujnu premijera s IMRC kolektivom u kontekstu Antisezone 19. Projekt ćemo koautorski razvijati s glazbenikom Nenadom Kovačićem i dramaturginjom Ninom Gojić. I ove godine smo s predstavama Tri sestre Natalije Manojlović i Ivane Đula te Ritam Tam Renate Carole Gatice prošli selekciju predstava za program Ministarstva kulture Ruksak pun kulture. Program je vrlo zanimljivo koncipiran i koristan jer pruža mogućnost približavanja teatra mlađim gledateljima na nekonvencionalan način i ono što je u našem slučaju važno – mogućnost razumijevanja suvremenog plesa učenicima među kojima se mnogi od njih nisu nikad susreli s plesnim medijem. Tako da, osim što izvodimo predstave u školama diljem Hrvatske, održavamo i radionice s učenicima, koristeći alatke iz procesa rada na predstavama i tim strukturama ih upoznajemo s procesima stvaranja plesnih materijala, situacija, odnosa i slično. Također, u koprodukciji Tras kolektiva i Kunst teatra radit ćemo na novoj predstavi Tri mušketira s redateljem Ivanom Planinićem u novom izvedbenom prostoru Kunst teatar na Trešnjevci.

    © Iva Nerina Sibila, PLESNA SCENA.hr, 29. ožujka 2019.

Piše:

Iva Nerina
Sibila

kritike i eseji