Na završnoj godini preddiplomskog studija Suvremenog plesa – izvedbeni smjer pri Akademiji dramske umjetnosti, kao kruna kolegiju Izvedbeni projekt 2, našao se zanimljiv projekt multimedijalne umjetnice hrvatskih korijena. Andrea Božić živi i stvara u Amsterdamu, a u svojim radovima naglasak stavlja na reorganizaciju percepcije u korištenju konceptualnog, senzoričkog i fizičkog aspekta rada. Ovim projektom nas je Andrea uvela u svoj konceptualni pristup svijetu snova koji je započela ranije u suradnji s vizualnom umjetnicom Julijom Willms. Proces je bio organiziran kao intenziv kroz četiri tjedna, iz čega je složena predstava Kilometar vune s premijernom izvedbom 5. travnja. Tijekom tog perioda Andrea Božić je eksperimentirala s nama, našim snovima i pokretom stavljajući nas u neki, nama noviji, način jedne žive i vrlo krhke izvedbe.
Cijeli proces možemo nazvati Putovanjem pažnje jer je upravo pažnja izvođača i gledatelja vezivno tkivo u kreiranju ovog putovanja govorom i tijelom. Andrea predlaže rad s podijeljenom pažnjom koja je prisutna u našim snovima i pokretu, stoga kao izvođači i sanjari zapravo vodimo publiku prostorima koji se nalaze unutar nas i oko nas. Proces se, prema tome, odvijao kroz dva jednako važna aspekta – rad s tekstom koji je proizašao iz naših stvarnih snova te rad s pokretom. Ono što predstava nudi je istovremeno bivanje u svijetu sna i realnom prostoru ovdje. Snovi su kao takvi prevedeni u monolog tako da se njegovi prostori govorom projiciraju u zbiljske prostore (F22, hodnici, dvorište, dvorane i predavaonice Leksa). Ti imaginacijski prostori iz sna onda odjednom počnu rezonirati u zbiljskom prostoru te je rezultat toga neobično preklapanje dvaju prostora. Snovi tako izlaze kao paradoksi začudnih logika.
„Kroz izvođačku perspektivu mogu reći kako je to razvijalo vrstu povišene osjetljivosti na sve informacije iz prostora. Svako tijelo, bilo objekt u prostoru ili tijelo publike potencijal je za uspostavu situacije iz sanjanog sna. Tako na primjer kauč iz Leksa postaje štand sa sajma, gledatelj postaje lik robota, a zgrada postaje veliko brdo.“ (Ivana)
Andreu Božić ovdje zanima kako rad može biti interface. Odnosno, kada granica između rada i svijeta prestaje biti jasna? Prema tome, kada granice više nema, sve što je u prostoru postaje dio izvedbe. Sve je, kako kaže, site-responsive. Sve je dio izvedbe i svi su dio izvedbe – prostori, zvukovi i gledatelji koji postaju sanjari i svjedoci snova u isto vrijeme. Taj zajednički prostor postaje organizam koji diše i kao takav je nastao preklapanjem svih svojih elemenata. I upravo u snovima nailazimo na zanimljivu logiku vremena i prostora. Snovi ne prate uvijek istu logiku događanja ili pojavljivanja likova i pojava te samim time njihovo postavljanje u vanjski prostor kreira začudnu atmosferu.
„Zanimljivo mi je misliti o tome da je rad s podijeljenom pažnjom doveo i do neplanirane podjele publike u dvije putanje, kako smo to s Andreom uspjeli riješiti, u crvenu i zelenu liniju snova.“ (Ivana)
Publika je imala priliku putovati snovima i različitim prostorima iz crvene i zelene perspektive koje se razdvajaju i spajaju, prepliću i raspliću kao i vuna koja uvijek negdje usmjerava i nešto povezuje. Crvenu liniju vode Mia Štark, Dora Brkarić, Lara Frgačić, Endi Schrötter i Tea Maršanić, a putovanje zelenom linijom vode Ariana Prpić, Ana Javoran, Mate Jonjić i Ivana Bojanić. Crvenu i zelenu liniju svojim snovima povezuju Viktoria Bubalo i Tessa Ljubić.
„Na zelenoj putanji se nalazio i mali, zamračeni prostor dvorane 3 koja je paralelno igrala uloge spavaćih soba, dnevnog boravka, kineskog dućana, trga i velegrada. Arianin i moj, čudni i različiti snovi se atmosferom i dinamički isprepliću i ulaze u neku vrstu dijaloga. Statični prostori snova počinju se preklapati i tako naše priče, međusobno zavisne, tvore jednu. Ipak, cijelo vrijeme ostajemo unutar svojih prostora, atmosfere i emocija koje snovi izazivaju u nama, a gledatelji svjedoče dinamičnom, no razumljivom ispreplitanju začudnih unutarnjih svjetova.“ (Ana)
Andrea, dakle, radi s vunom. Postoji vrlo određena logika postavljanja vune u prostor čime se stvara umreženi sustav u kojemu su točke sastajanja jednako osjetljive kao i naša tijela unutar tog sustava. Ako se pomakne samo dlačica vune, cijela struktura osjeća kretanje. Osjeti se poneki vjetrić, vibracije dolaze i odlaze, putuju, a prostor više nije isti. Tako je i pokret koji nam Andrea predlaže jednako krhak, mek i suptilan. Naša tijela su umrežena tom vunom, ali je u isto vrijeme ona i dio nas. Kreira prostor unutar prostora te nas istovremeno informira za daljnje kretanje. Ne možeš ostati ravnodušan na svaki i najmanji pokret jer je to već i tvoje kretanje. „One thing at a time.“ – govori Andrea. Slušamo senzacije u tijelu. Misli putuju – Kako ja pomičem prostor; Kako pomicanje prostora putuje do mene; Kako smo zajedno? Bar 30 % pažnje ostavi sebi. Sve je uvijek u pokretu, primijeti što je već tu i odgovori na atmosferu.
„Pokret započet u malom lijevom prstu dlana odrazit će se i u desnom petom rebru, i u zdjelici, i u bedrenoj kosti i tako dalje, sve dok nas ne 'potjera' na ponovno kretanje, odnosno, sve dok nam ne ukaže da mirovanja zapravo rijetko kada ima. Sve smo to mi naravno već znali, ali kada to zaista i vidite, osjetilne granice se opet povećaju, a prijemljivost i osjetilnost skoče na 200%.“ (Mia)
Rad s pažnjom u ovom projektu je bio jak osjetilan rad koji je zahtijevao visoku koncentraciju, misaonu spremnost i posvećenost vlastitim snovima i snovima kolega. Postavio je zanimljive izvođačke izazove poput projiciranja glasa u prostor, a da pritom ostanemo iskreni u proživljavanju sna te vrlo jasno postavljanje konkretnih slika u prostor pogledom i gestom. Osim toga, to je rad koji je iznova zahtijevao vraćanje i ponovno proživljavanje naših snova i iskrenost da se svaki put događaju ovdje i sada. Takav rad onda poprima formu koju Andrea naziva „živom izvedbom".
„Stvaranje ove izvedbe ponudio nam je drugačiju izvedbenu situaciju od onih s kojima smo se do sada susretali. Razlog tome je prvenstveno vođenje pažnje publike koje je primarno polazilo od glasa, odnosno, govora.“ (Ivana)
Kao što je predstava jedno veliko začudno preklapanje zbiljskih i imaginativnih prostora, tako je i ovaj proces za nas bio jako vrijedno iskustvo zajedničkog putovanja i krhkog izvedbenog rastvaranja.
„Začudno je, zapravo, tjelesno ophođenje u 'realnom' svijetu nakon rada s Andreom. Teško je za opisati, teško je verbalno artikulirati, baš kao što je nekada teško i san prepričati. Ako ga želite zapamtiti, ili makar neke dijelove ponovo stvoriti, morate ga sto puta ponoviti, zar ne? Tako i tijelo, konstantno u sedmoj osjetilnoj brzini, korača svijetom osjećajući različite podražaje iz različitih smjerova, i nekim čudom, vrlo artikulirano i točno, sanjivo tumara.“ (Mia)
© Tea Maršanić, Mia Štark, Ivana Bojanić i Ana Javoran, PLESNA SCENA.hr, 26. travnja 2019.
