Plesna scena.hr

Paun trepti da poleti

Plesni studio Liberdance, Zagreb: Poskočite anđeli, autor Rajko Pavlić

• 
  
  Prije dvadeset godina Rajko Pavlić je koreografirao predstavu Stade Sunce čudo gledajući kao svoj prvi (i vrlo uspješni) pokušaj uvođenja folklorne tradicije u suvremeni plesni kontekst, i svojevrsni umjetnički credo. Iz osobnih korijena, kako plesnih (karijeru je započeo plešući folklor) tako i onih intimnih vezanih uz baku i njezine životne rituale, seosku svakodnevicu usklađenu s ritmom prirode („Kad se probudila, moja baka je svako jutro prvo pogledala nebo – da li će sunce ili kiša, a onda zemlju i tek tada bi se napravio radni raspored toga dana.”), Pavlić osviješteno razvija osjećaj i angažirani stav za domaće. Pritom je često vrlo kritičan i ironičan (i autoironičan) spram imitacije i spektakularizacije kazališta i života. U ključu spajanja i uvođenja tradicionalnog u suvremeni plesni kontekst, organskog pretapanja folklornih motiva u moderne sekvence i vraćanja u stare ritmičke obrasce, Pavlić je kreirao osebujnu autorsku metodu koju je nazvao „etno-urbana poetika“. Vjerujući da je tradicija utkana u kulturni identitet, Pavlić je uporno osluškuje boreći se protiv zaborava, očaran bogatstvom jednostavnosti i iskonskom vezom s prirodom; „Sunce izlazi na istoku a zalazi na zapadu, u tom smjeru se okreću / plešu i kola. (...) Njihov odnos prema životinjskom i biljnom svijetu je pun dubokog poštovanja. U pjesmama im se daje mitski značaj a pokret je ritualan i oponaša ili životinje ili određenu vrstu radnje i komunikacije koja izrasta iz rada... U bavljenju plesnom i glazbenom tradicijom, običajima i različitim tekstovima iz narodne predaje temeljna mi je preokupacija taj neponovljivi proživljeni trenutak njihove duboke intime koji se pretočio u pjesmu, pokret, korak...”
  
  Novu predstavu Poskočite anđeli Pavlić je realizirao s mladom, na sceni sve prisutnijom plesačkom četvorkom iz Škvadre (Ema Crnić, Gendis Putri Kartini, Šimun Stankov i Una Štalcare Furač) i čini mi se da je taj susret obogatio obje strane iznjedrivši neku novu kvalitetu kretanja, tehnički pročišćenu, poetičnu u napetom osluškivanju tjelesnog pamćenja emocije, složenu u individualnoj i zajedničkoj igri preuzimanja i primjene i transformacije etnomotiva (bilo u pokretu, obrascu držanja tijela ili kretanja kroz prostor, ili glasu: stihu, pjesmi). Koreograf i autor Pavlić te skladatelj i glazbenik Mate Matišić (iskusni par Dangube i Zgubidana) znalci su i poštovatelji hrvatske tradicijske baštine, a kao suvremeni umjetnici nisu opterećeni znanstvenim pristupom folklornoj baštini i stilskim kompleksom određenih regija, nego kreaciji slobodnog asocijativnog i intuitivnog odabira iz bogate riznice. Riječ je o arhetipskoj emociji: obredom dotaknutoj, duboko u našim tijelima upisanoj memoriji i slutnji uzbudljive tajne bivanja, odrastanja, prijateljstva, partnerstva, životnog ispunjenja koja je zaiskrila mogućim prepoznavanjem u iskrenoj prisutnosti mladih interpretatora. (...) Paun trepti da poleti / Paune moj / Na čije će dvore leći / Paune moj.
  
  Glazbeno plesni kolaž etno motiva iz različitih krajeva regije, započinje pjevačica (Ladarica) Anita Huđek, sama na sceni, elegantna u crnom stiliziranom etno kostimu. Ona se kreće sporo, gizdavo (kao paun?); kao da – nama danas začudnom izvedbom tradicionalne pjesme (Konavoska istresalica), koja uključuje stih pa pauzu, što se scenski povezuje sa svjetlom i mrakom, čara, izvodi obred prizivanja: Bog nam dajo, Bog nam pomagajo / Nemoćniku dajo olakšanje / Nama mladjem zdravlje i veselje.
  
  I onda se polako uvode plesači u prostor, u bijelom, u svjetlo, u pokret, u krug, svoje kolo. Mladi plesači, ko anđeleki, što izvrsno ističe kostim Nikoline Ribarić, nadahnut je motivom i krojem seljačke košulje koja se sprijeda čini dječjim odjevnim predmetom, dok se na leđima, pri pokretu, kod plesačica diskretno senzualno otvara otkrivajući – tajanstveni (ponovno moderni), ornamentni crtež na nježnoj djevojačkoj koži. U visokoj fizičkoj zahtjevnosti, ponosnoj vertikali kralježnice (karakteristično držanje tijela u folklornim plesovima) i eksplikaciji tjelesne moći plesači se igraju i nadigravaju, komuniciraju i vježbaju zajedništvo, odrastaju na sceni pod paskom još uvijek zaigranog majstora Mate iz kuta, poticani i poučeni živim glazbenim, pjesničkim i ritmičkim impulsom (Vuk ne vije što je gladan mesa / već on vije što mu druga nije).
  
  Kraj predstave koji na neki način zaokružuje rad koji je u cjelini uspio zadržati dojam rituala, kao neku vrst inicijacije mladih (plesača), citatom višeznačnog i simboličnog stiha zapravo vrlo suptilno i s tihom zebnjom postavlja pitanje pred zajednicu koja je iznjedrila i te krasne mlade ljude. Što ih čeka? Hoće li im i koliko svakome pojedinome (svaka košulja ima na rubu ukras drugačijeg uzorka i kombinacije boja niti) od njih upravo izloženih, osobna, društvena, profesionalna sudbina biti naklonjena? Na čije će dvore paun leći?
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 3. svibnja 2019.
  
  Poskočite anđeli
  autor i koreograf Rajko Pavlić
  skladatelj i glazbenik Mate Matišić
  premijera 27. travnja 2019.
  izvode: Ema Crnić, Gendis Putri Kartini, Šimun Stankov, Una Štalcar Furač
  pjevačica Anita Huđek, kostimografkinja Nikolina Ribarić
  Zahvaljujemo Mariji Matišić na ustupljenim glazbalima (okarina, šuškalica).
  Zahvaljujemo Aniti Huđek, Aleksandri Ptičar i Krunoslavu Šokcu na pomoći u realizaciji projekta.
  Predstava je nastala u sklopu rezidencijalnog programa Zagrebačkog plesnog centra.

Piše:

Maja
Đurinović