Antonia Kuzmanić je umjetnica, producentica, pionirka suvremenog cirkusa u Hrvatskoj i (s kolegom Jakovom Labrovićem) suosnivačica suvremenog cirkuskog kolektiva ROOM 100. Osim što je poznaje cijela suvremena cirkuska scena Europe i što je članica brojnih međunarodnih cirkuskih odbora, Antonia Kuzmanić pomiče granice umjetnosti u Hrvatskoj; boreći se za kulturu želi omogućiti mladim umjetnicima koje zanima cirkus lakši put od onoga kojeg su ona i Jakov prolazili. Našle smo se u Zagrebu gdje je došla na radionicu u organizaciji Zaklade Kultura nova.
Zaklada Kultura nova organizirala je radionicu kroz četiri modula vezano za tehničku produkciju za umjetničke organizacije, udruge i kulturne centre, a kako u Splitu imamo problem s tehničarima, tj. oni kvalitetni su stalno zauzeti komercijalnim angažmanima, odlučila sam se sama dodatno educirati. Nešto već znam s obzirom da kad radimo predstave sami radimo tehniku, scenografiju i rasvjetu, ali mi dodatna edukacija uvijek dobro dođe…
Kako ste ušli u cirkus?
Potičem iz sportske obitelji, otac mi je nogometaš i kineziolog, uvijek smo bili u sportskim đirevima, ja sam od četvrte godine trenirala sportsku gimnastiku. Nakon ozljede koja mi se dogodila u petom razredu osnovne škole prestala sam trenirati. U osmom razredu sam na nagovor sestre otišla na radionicu suvremenog plesa u Dom mladih i doznala da će jedna od organizacija u Domu, Kulturna alternativa mladih Hram, organizirati satove akrobatike koje će voditi trener gimnastike iz mojeg prijašnjeg kluba. Tako sam 2004. počela ići kod njih na treninge, negdje godinu dana kasnije je i Jakov počeo raditi s Hramom i tako smo se upoznali. Preko njegovog prijatelja iz Njemačke prvi put sam bila na radionici akrobatike i ubrzo smo svi trenirali različite cirkuske discipline. Ja sam se opredijelila za akrobatiku, kontorcionizam i trenirala sam break dance. Zbog svađe s voditeljem Hrama 2007. godine smo svi otišli iz udruge, a Jakov i ja smo odlučili nastaviti raditi zajedno. Tada sam završavala srednju i htjela sam upisati cirkusku akademiju u Berlinu, ali nisam imala podršku roditelja pa sam upisala kineziologiju. Ljeto između srednje i faksa Jakov i ja smo počeli intenzivno raditi i putovati tako da nikad nisam otišla na predavanje na faksu. Ispisala sam se odmah na početku akademske godine i posvetila se cirkusu.
Koja je razlika u dojmu između nastupa u inozemstvu i ovdje?
Po Hrvatskoj zaista nismo puno nastupali jer nema baš festivala koji programiraju ono što mi radimo. U Zagrebu je postojao Festival novog cirkusa na kojem smo nastupali, mislim, svake godine, ali on se na našu veliku žalost ugasio. U Zagrebu smo još bili na Perforacijama i imamo jako dobru suradnju s organizatorom festivala, Dominom. U Hrvatskoj smo još bili u Dubrovniku, Zadru i jednom u Splitu. Jedini put kada smo ozbiljno razmišljali da otkažemo predstavu je nažalost bilo baš u Splitu, na Splitskom ljetu, i to zbog neprofesionalnosti tehničke ekipe HNK Split. Zadnja izvedba u Zagrebu prošla je u atmosferi štrajka u &TD-u 2016. godine kada smo bili prepušteni sami sebi na dan premijere nove predstave jer nitko u kazalištu nije radio. Nažalost, sva loša iskustva koja smo imali su ova iz Hrvatske jer postoji ogromna razlika u ozbiljnosti, profesionalnosti, a i poštovanju prema umjetnicima.
Jeste li Halu 100 (rezidencijski centar za suvremeni cirkus kojim upravlja ROOM 100) dobili od Grada za djelovanje?
Ne. Hala 100 je privatno vlasništvo Slobodne Dalmacije i komercijalnom smo najmu koji nas godišnje košta oko 50.000 kuna. Srećom, korisnici smo trogodišnje potpore Zaklade Kultura nova kroz koju pokrivamo troškove najma. Ali bez obzira što imamo tu potporu, boli me što toliku količinu novaca dajemo za najam prostora za rad, a mogli bi imati još jednu mladu osobu zaposlenu u kolektivu. Mi smo u komercijalnom najmu dok ogromnu količinu gradskih i državnih prostora u Splitu koriste udruge, organizacije i pojedinci koji rade nesumnjivo manje (i manje uspješno) od nas ili takvi prostori samo zjape prazni. Prazni prostori se dodjeljuju samo kao dio političke trgovine vladajućih dok se za ljude koji rade kvalitetno i za širu javnost nema sluha.
S predstavom C8H11NO2 postali ste jedni od najuspješnijih laureata krovne europske cirkuske organizacije Jeunes Talents Cirque Europe. Koliko vam je to promijenilo život?
Da, bio je to baš ključni trenutak u našoj karijeri jer smo dotad radili kao ulični umjetnici da bi zaradili novac. Dobro smo zarađivali, ali nismo uživali u tome. Kada se dogodila ta pobjeda na natječaju Jeunes Talents Cirque Europe (današnji Circusnext projekt) to je za nas bila promjena preko noći. Odjednom smo dobili vidljivost na međunarodnoj sceni, hrpa kazališta i rezidencijskih centara nas je htjela ugostiti da nastupamo kod njih, dobili smo za hrvatske standarde pozamašnu financijsku potporu da dovršimo predstavu. Čak nam je i Ministarstvo kulture koje je produkciju te iste predstave odbilo na natječaju za javne potpore u kulturi, poslalo brzojav (smijeh). Titula laureata omogućila nam je komfor da se godinu i pol dana posvetimo isključivo radu na predstavi. I donijela nam je ogromnu vidljivost jer je Jeunes Talents Cirque Europe tj. Circusnext europski label kvalitete i inovativnosti u suvremenom cirkusu. I super mi je što se naša suradnja s JTCE-om nastavila odmah nakon naše edicije projekta. Zvali su me budem u žiriju koji odabire novu generaciju laureata, bila sam i supredsjednica žirija, a danas je ROOM 100 partner na projektu i mi pružamo potporu novoj generaciji mladih umjetnika kao što je pružena nama 2010. godine. Upravo je završila edicija projekta 2017-2018 sa velikom prezentacijom laureata u Parizu koja je održala polovinom ožujka.
Kakva je nova generaciju suvremenih cirkusnih umjetnika?
Pa meni je u zadnje vrijeme suvremeni cirkus malo dosadan. Mislim da umjetnici idu niz dlaku publici i profesionalcima (ravnateljima festivala, kazališnih kuća, producentima itd.), da se rade predstave za prodaju, koje su zabavne, obiteljske; da se gleda na profit, a ne riskira se. Ne rade se predstave koje su provokativne, inovativne, angažirane... I to mi se čini kao dosta veliki problem. Ne samo cirkusa, nego općenito suvremene umjetnosti danas.
Kakve rezidencije organizirate?
S obzirom da mi imamo dosta iskustva rada na predstavama na rezidencijama, sva naša pozitivna iskustva i uvjete rada pokušavam preslikati u Splitu, naravno, u okviru naših financijskih mogućnosti. Trudim se da rezidencije traju minimalno petnaest dana, da umjetnici imaju najbolje moguće uvjete za rad, da smo im Jakov i ja na raspolaganju ako imaju produkcijskih ili umjetničkih nedoumica i problema… Organiziramo im work-in-progress prezentacije koje su popraćene razgovorima s publikom i drugim akterima iz sektora (profesori s UMAS-a, drugi cirkuski umjetnici, glazbenici itd.). Mi im pokrivamo sve troškove dolaska i boravka u Splitu, a onda ovisno o onome na čemu rade ih koproduciramo ili honoriramo njihov umjetnički rad. Najčešće gostujući umjetnici održe masterclass cirkuske discipline kojom vladaju jer nam je bitno da ekipa koja dolazi na treninge u HALU ima što češće priliku da se educira od drugih međunarodnih umjetnika i da iskušaju i druge cirkuske discipline osim onih koje mogu vježbati u Splitu.
Volite eksperimentirati.
Jakov je kreativac u kolektivu, on je umjetnički voditelj ROOM 100, redatelj je svih naših predstava i performansa. Kipar je po struci i to se vidi u estetici ROOM 100 koja je spoj vizualnog i izvedbenog istraživanja. Dosad su nam predstave donijele status umjetnika čija inovativnost i kreativnost u produkciji predstava daje novi pristup suvremenoj cirkuskoj umjetnosti i prelazi granice izvedbenih žanrova.
Jakov ima odmak od pravila suvremenog cirkusa i dok kreira ne ograničava se time da mora isproducirati predstavu koja će se kategorizirati kao suvremeni cirkus. Zbog takvog smo načina rada dosad producirali i cjelovečernje predstave i kratke performanse i kratkometražne filmove. Očito to funkcionira jer su sve kreacije dosad nagrađivane ili na međunarodnoj sceni ili u regiji.
Ja kao producentica znam koji su Jakovljevi optimalni uvjeti za rad i ne prijavljujem nas na natječaje i fondove koji imaju strogo zadane očekivane rezultate jer smatramo da se umjetničko istraživanje ne bi trebalo sputavati administracijom projekata. S obzirom na trendove koji vladaju na sceni suvremenog cirkusa ovakav pristup je rizičan, mogli bi ići linijom manjeg otpora i raditi predstave koje volim zvati „pop cirkus“ – predstave koje su za sve uzraste, predstave koje su simpatične i zabavne, lako se prodaju i lako napune gledalište. Međutim, mi nismo takvi i vjerojatno bi se osjećali loše kao izvođači u takvim predstavama. Cirkusom se nismo počeli baviti radi zarade tako nam zgrtanje novaca na takav način nije prioritet. Mi imamo svoj prepoznatljiv stil i svoju estetiku koja očito funkcionira.
Vaše predstave nekim ljudima znaju biti uznemirujuće. Je li vam je cilj malo protresti, šokirati ljude?
Ne radimo planski ništa uznemirujuće samo istražujemo ono što nas zanima. Nama se jednostavno dogode scene koje su malo morbidne, malo uznemirujuće ili groteskne, ali ne radimo to ciljano. Nismo umjetnici koji će ići raditi predstavu o npr. muško ženskim odnosima ili nekim veselim temama tako da produkti najčešće nisu baš veseli! Iako smo u privatnom životu klaunovi. (smijeh)
Što vam je trenutno u planu?
Radimo na novoj predstavi, Jakov je prošle godine bio pozvan na jednomjesečnu rezidenciju u Kopenhagen s idejom produkcije predstave suvremenog cirkusa u vanjskom prostoru. Nakon rezidencije u Češkoj koja je bila u kazalištu, mislim da sad radimo dva projekta istovremeno – predstavu suvremenog cirkusa za kazališnu scenu i site-specific istraživanje javnih prostora. Nedavno smo se vratili s rezidencije na Mallorci kroz program Otočke veze Fonda za druge. Naša mlada kolegica Anja Ostojić imala je u veljači premijeru svoje diplomske predstave na Umjetničkoj akademiji u Splitu Dijete od pijeska, koju smo koproducirali i koja idući tjedan gostuje u Beogradu. S drugom mladom kolegicom Anteom Vrdoljak napravili smo prošle godine site-specific kontorcionistički performans Krug kojeg gledamo kako nastaviti re-producirati u drugim prostorima.
Jakov je redatelj kratkometražnog filma BLINK s kojim je nedavno gostovao na filmskom festivalu ljudskih prava u Kijevu. Film je izvučen iz zadnje predstave, i poprilično je uspješan, dobio je 2017. nagradu na Liburnia Film Festival kao najbolji film festivala, pa na Slobodnoj zoni u Beogradu nagradu za najbolji human rights film. S druge strane imamo cijeli ovaj drugi dio rada ROOM 100 koji se tiče razvoja suvremenog cirkusa u Hrvatskoj kroz HALU 100, circusnext i druge projekte. U svibnju nam dolazi mlada katalonska grupa Madame Gauc na dvotjednu rezidenciju s dvije work-in-progress prezentacije u Splitu i na Lastovu. U lipnju putujemo u Švicarsku na festival Cirqu'Aarau gdje ja imam godišnju skupštinu Circostrada Networka čiji sam član upravnog odbora. To je krovna europska organizacija za razvoj suvremenog cirkusa i ulične umjetnosti, ima oko stotinu članova iz trideset zemalja. Istovremeno se za vrijeme festivala održava watch&talk rezidencija na kojoj će sudjelovati Anja. Radi se o okupljaju umjetnika, autora, producenata i kritičara koji će zajedno gledati predstave na festivalu, raspravljati, razmjenjivati iskustva rada i istraživanja pri kreaciji suvremenih cirkuskih predstava.
Zaista je pohvalno da ste vi ti koji pružaju mladima priliku za sudjelovanje na europskoj cirkusnoj sceni. Planirate li ostati u Splitu?
Ni ne osjećam se baš kao da živim u Splitu. Pogotovo zadnjih mjeseci smo posvud. Dođemo u Split na tjedan dana i to je dobro! Mislim da ni odlazak nikad ne bi u potpunosti isključio Split i Hrvatsku jer smo jednostavno jako vezani uz Split. Osjećam veliku odgovornost prema svima koji dolaze iza nas. Nitko se za nas nije posebno brinuo i želimo generaciji novih cirkuskih umjetnika u Hrvatskoj pružiti bolje uvjete i bolju priliku za bavljenjem tom izvedbenom umjetnošću.
© Mirta Ljulj, PLESNA SCENA.hr, 10. svibnja 2019.
