Tko je ja? Kako se tvori subjekt? Kakav je odnos između mentalnog i fizičkog okoliša, između unutrašnjeg i vanjskog? Teme su to koje su prošloga tjedna istraživali Ivana Vojnić Vratarić, likovna i izvedbena umjetnica, i Carlos Fagin, argentinski pijanist, skladatelj i glazbeni pedagog s pulskom adresom, u predstavi Nobodies (in the forest), premijerno održanoj 16. svibnja u prostorima kazališta Dr. Inat u Društvenom centru Rojc u Puli.
Izvedba započinje u tami, na sceni s minimalističkom scenografijom koja se sastoji od dviju stolnih svjetiljki položenih na tlo u dijagonalnoj osi, dok treća visi sa stropa i naopako se nadvija nad jednom od prve dvije. Aluzije na šumu iz naslova doista su prisutne u obliku biljnih motiva na kostimu izvođačice, eteričnih ulja koja isparavaju s vata postavljenih ispod stolaca koje okružuju scenu, te šumskog zvučnog okoliša poput pjeva ptica i pucketanja grančica u koji uranjamo dok Ivana Vojnić Vratarić izvodi koreografiju kojoj se Fagin pridružuje glasovno, i to naracijom u prvom licu jednine. Ona je faktualna i deskriptivna, te se stječe dojam da je Faginovo ja ono isto ja Ivane Vojnić Vratarić, s time da jedno govori, a drugo pleše, kao i dojam da tijelo i glas, unatoč rascijepljenosti na dva izvođača, tvore jedan neproblematični, koherentni entitet.
Ubrzo, međutim, Carlos Fagin mijenja gramatičko lice u drugo lice jednine, u imperativni oblik, a glas se prema tijelu odnosi raznoliko: daje upute, naredbe, ohrabruje ili biva kontradiktornim („Požuri, uzmi si vremena. (...) Stani. Nemoj. (...) Opusti se. Nemoj.“). Izvođačica na te naloge reagira poslušno, djelomično mimetičkim pokretom kojim, primjerice, s poda podiže štap kojim si krči put, žuri golemim koracima u slow-motionu ili otpija gutljaj vode. Glas koji joj se obraća nalikuje Freudovom superegu, instanci samonadzora i samoregulacije, a dodatnu potvrdu da se ne radi o dva različita subjekta daje naslutiti i isprintani tekst koji je publika dobila na početku izvedbe, a koji sadrži većinu govornih dijelova iz predstave: glagolski oblici su ili rodno neutralni, ili, pak, dvostruko rodno obilježeni kao u, primjerice, negativnan, žednan, moglao ili učinilao.
Šuma koju smo u početku olako prihvatili kao fizički prostor postaje, dakle, mentalni, gotovo fantazmagorični međuprostor između sna i jave, svijesti i podsvijesti, koji je potrebno savladati i prokrčiti kako bismo se uopće mogli voljno kretati naprijed, a fizički pokret postaje demonstracija volje, ali i (samo)prisile. U trenutku kada um nalijeće na prepreku u obliku gusto zaraslog puteljka prirodni okoliš od bliskog postaje stran, gotovo prijeteći, a promjena se očituje u atmosferi, svjetlu (neon) i kostimu (od biljnih motiva do srebrnih tajica izvođačice), a prvenstveno u zvuku: organske zvukove šume zamjenjuje pucketavi, pomalo metalni, elektronski proizveden zvučni okoliš za koji je bio zadužen Carlos Fagin, inače profesionalni jazz glazbenik koji je studirao na konzervatorijima u Amsterdamu i Utrechtu, no na kojeg je veliki utjecaj izvršila i scena amsterdamske glazbene i plesne improvizacije.
Zanimljiva je činjenica da prepreka nije neočekivana, da je ona sastavni element tog cikličkog mentalnog putovanja: „Je li puteljak još tu uopće? Neke stvari su neizbježne.“ S druge strane, prepreka uvijek iznova iznenađuje: „Gdje smo?“, obraća se Fagin prvi put s pitanjem Ivani Vojnić Vratarić, očekujući odgovor. „Kako to misliš?“, uzvraća mu Ivana Vojnić Vratarić. „Nešto se promijenilo“, odgovara joj. „Svakog puta gušće. Svakog puta teže (...) Nije jasno da li se mrači ili razdanjuje“, započinju Fagin i Ivana Vojnić Vratarić unisono, gotovo kao mantru, a glasovi se isprepliću, odjekuju, pojačavaju i stišavaju u sve većoj pometnji.
Situacija se razrješava intervencijom nad – običnim kućnim štapićima za uši. Njih je Ivana Vojnić Vratarić u nekoliko navrata tijekom izvedbe pomno polagala na pod, bilježeći svoje kretanje kao Tezej koji je koristio Arijadnino klupko u labirintu Minotaura. Oni gube svoju funkciju u trenutku odustajanja izvođačice od beskonačnog unutrašnjeg monologa, naredbi superega i njegovih proturječnosti, odnosno u trenutku kada istresa cijelu kutiju svojih preostalih mjernih jedinica reda i smisla, vraća ih zajedno s već poslaganima do točke s koje ih je počela slagati, i polaže glavu na njih kao na jastuk. Carlos Fagin tada gasi svjetlo, odstupa sa miks pulta, predaje joj mikrofon i liježe na pod prepuštajući se njenim riječima: „Učinilo si sve što si moglao, dalo sve od sebe. Slobodno, pusti sve. Da, samo pusti. Jednostavno tako. Prestani se držati.“
U tom odricanju od neprestanih zahtjeva koje postavljamo pred sebe krije se oslobođenje, a šuma tada postaje teren čija (ne)očekivana iznenađenja prihvaćamo prirodno i organski. Kako kaže Emily Dickinson: „I'm Nobody! Who are you? / Are you – Nobody – too? / Then there's a pair of us! / Don't tell! they'd advertise – you know!“
© Ivana Anić, PLESNA SCENA.hr, 24. svibnja 2019.
