Plesna scena.hr

Autoportret uz pomoć gledatelja

20. Platforma HR, Zagreb, 17. svibnja – 2. lipnja 2019.: Plesni Centar TALA, Zagreb, A Solo Together, kor. Larisa Lipovac Navojec

• 
  
  Larisa Lipovac Navojec svoj dosad najosobniji rad A Solo Together započinje kao i svaki sat plesa, dobrim zagrijavanjem. Ono kreće još u predvorju, gdje publika uz domjenak i ćaskanje može gledati snimke i materijale iz procesa rada na predstavi i tako se psihofizički pripremiti na ono što slijedi, a to je aktivno sudjelovanje u izvedbi. Kao dobra domaćica, autorica izvedbu započinje posjevši se među publiku koja sjedi na jastučićima uokolo scene. Nakon dobrodošlice, slijedi niz uputa za laganu tjelovježbu, igru s jastučićima i, po želji, zamjena mjesta sjedenja. Tim trikovima Larisa na ugodan način potiče publiku i tjelesno i mentalno, već u startu demonstrirajući ono što će postati središnjom preokupacijom predstave – zajedništvom kao sastavnim dijelom njezinog osobnog identiteta.
  
  Dok je autorski solo forma na kojoj je izgrađen suvremeni ples početkom 20. stoljeća, kao izraz individualizma i odmaka od kanona, a danas je vrhunac plesačke karijere u koju se uspješno upušta tek zreo izvođač, Larisa Lipovac Navojec, itekako iskusna plesačica i autorica, realizira ga kroz njegovu kontradikciju – grupnu izvedbu. To je ono što ovu predstavu čini specifičnom, jer riječ je o intimnom autoportretu, kojeg ona uspijeva ocrtati angažiranjem zajednice, u ovom kontekstu publike, koju uz potpune neznance čine i njezina obitelj i prijatelji. Autoričina majka i sin naime glume sami sebe.
  
  Pratimo isječke iz Larisina djetinjstva i mladosti u kojima se miješaju fizički, narativni i multimedijalni elementi, a u kojima publika sudjeluje bilo kroz grupnu koreografiju, bilo kao statisti ili pasivni partneri u koreografiji. Naime, nakon zajedničke školske gimnastike, gledatelji nadopunjavaju autoričine rečenice. Kasnije pak služe kao potpora o koje se autorica naslanja i opire, da bi na kraju zajedno s njom uvježbavali koreografiju. Utilitarizam gledatelja ovdje doprinosi i ideji o značaju podrške iz okoline koju je autorica imala kroz život. Želja za plesom i teški uvjeti, primorali su ju da se kako god zna prilagođava okolnostima pa tako osim što kao potporu koristi gledatelje, plesni pod služi i kao scenografija. Njegovim obrtanjem, autorica otkriva iscrtane linije, a one uz pomoć naracije i pokreta zamišljamo kao automobil u kojem je autoričina majka na gimnastički trening uspjela ubaciti i voziti ne samo Larisu, nego i njezinih šest prijateljica.
  
  Na sličan način, autorica koristi i multimediju, projicirajući snimke televizijskih trenutaka koje su joj se urezale u sjećanje, poput Titove smrti ili tenka koji gazi crvenog fiću početkom Domovinskoga rata. Projekcije preusmjeravaju gledateljev pogled i dodatno angažiraju izvedbeni prostor izvan standarda, preusmjeravajući ga na zidne stijene. (Primjerice scena kavice majke i susjede, dok se Larisa igra s prijateljicama pod stolom, koju publika može promatrati ispred sebe, ali i iz ptičje perspektive putem kamere i projekcije na zidu, navodeći na drugačiji kut gledanja prošlosti.) U predstavi se koriste i taktilni senzori za generiranje audiovizualnog materijala, kako bi se dobio multiplicirani vizual otisaka autoričinog tijela s djelićima filmova iz prošlosti. Kostim i glazba prizivaju sletove izvođena na Dan mladosti, pjesme o Titu čiji stihovi su danas smiješni i kombinezon u bojama zastave. Kasnije se autorica preoblači u moderne šarene tajice i slojeve bijelih t-shirta koje u stilu Jérôme Belove Shirtologije u slojevima skida jednu za drugom, no umjesto logotipa poznatih robnih marki, na majicama su samo inačice riječi together (zajedno).
  
  Predstava je izgrađena na kontrapunktima pa su tako rigidna i isključiva pravila gimnastičarskog tijela, suprotstavljena, uvjetno rečeno, slobodnom i uključivom sletu ili suvremenom plesu; ponos predstavljanja bivše države na svjetskim prvenstvima, sa zbunjenošću nestanka iste države; utopijsko brižno susjedstvo s nemilosrdnim sportskim natjecanjima. A Solo Together je dirljiva, vješto složena i izvrsno izvedena predstava, koja angažira gledatelja, izvedbeni prostor i tehnologiju na tragu ideja koje komunicira, a njezin je jedini problematičan element dječje naivno idealiziranje bivšeg političkog sustava. Predstava je odigrana 29. svibnja u okviru jubilarne 20. Platforme HR u Hali V Tehničkog muzeja u Zagrebu, nastala je u sklopu SODA/HZT Uferstudios programa u Berlinu gdje je autorica upisala doktorat, a dio je i ovogodišnje selekcije Plesne mreže Hrvatska.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 8. lipnja 2019.
  
  A Solo Together
  autorica i izvođačica Larisa Lipovac Navojec
  dramaturginja Pavlica Bajsić Brazzoduro, video i animacija Aleksandar Rapaić, dizajn zvuka Hrvoje Jelinčić/DJ hrwo E, dizajn svjetla i tehnička podrška Tomislav Božić, hostese Mirna Gaberšnik i Andrea Hršak, dizajn Hrvoje Jelinčić, fotograf Tomislav Šporiš
  produkcija: Plesni Centar TALA
  

Piše:

Jelena
Mihelčić