Nedavno preminuli pijanist i skladatelj Bogdan Gagić, profesor na Akademiji dramskih umjetnosti, iznimni umjetnik i pedagog nezaobilazna je, možda i ključna ličnost za osnivanje Komornog ansambla slobodnog plesa, odnosno razvoj avangardne poetike i formiranje umjetničkog stava i samopouzdanja Milane Broš. Svoje iskustvo i poznavanje moderne europske glazbene scene, kao i vrijedne kontakte i mogućnost usavršavanja na Muzičkoj akademiji Chigiana u Sieni gdje su plesni studio vodili Clotilda i Aleksandar Saharov, (umjetnički par koji je tridesetih oduševljavao europsku, pa tako i zagrebačku kazališnu publiku svojim modernističkim plesnim koncertima) darežljivo je podijelio s mladim plesnim entuzijastima (uz Milanu tu su na samom početku bili Nada Kokotović, Vlasta Spinčić, Olga Draušnik, Ivica Ivanko i kratko Boris Pavlenić) koji su osjećali da je vrijeme za neke nove, istraživačke metode i otvorene forme. Nema sumnje da je Gagićev utjecaj razvidan u začudno naprednom izboru glazbenih predložaka Milane Boš (npr. skladbama Karlheinza Stockhausena, Arnolda Schönberga, Antona Weberna), a na KASP-ovom repertoaru bile su i njegove skladbe: Sonata, Sonatina, Sonatina seconda i Toccata.
Prvu fascinaciju plesom Gagić je doživio još 1951/52. kada je kao korepetitor radio s Oskarom Harmošem, (u privatnoj baletnoj školi Ane Roje i Harmoša); duboko poštovanje i prijateljstvo vezalo ga je uz Saharove, a Milanu Broš je zamijetio u Pionirskom kazalištu, gdje su oboje radili. Kako kaže u razgovoru snimljenom za Hrvatski institut za ples i pokret povodom izdavanja interaktivne multimedijske prezentacije Kaspomanija Milane Broš, jako su mu se dopala njezina koreografska rješenja i način razmišljanja o plesu, te su uskoro napravili prvi zajednički projekt – Ružno pače (1960), što je zapravo bio početak Eksperimentalne grupe slobodnog plesa (kasnije poznate kao KASP). Gagić i Milana Broš surađivali su i na obnovi PIK-ove predstave Biberče (koja je imala više zapaženih međunarodnih gostovanja) iz koje su kasnije koristili izvrsni plesni solo Olge Draušnik, tzv. ples jaguara (u Vicenzi izveden pod naslovom Lov). Svoje prijateljstvo i umjetničku suradnju sa Saharovima Gagić je prenio na članove KASP-a, te su svi, u nekoliko navrata i uz stipendije i povlastice pohađali Ljetnu akademiju u Sieni. Zahvaljujući Gagiću i Saharovima KASP je 1963. imao zapaženo gostovanje u Palladijevu teatru Olimpico na međunarodnom festivalu Manifestazioni di primavera u Vicenzi, i uopće, uz njega se ansambl pokrenuo, afirmirao i uspostavio kao suvremena i izvanredna novost na domaćoj sceni. Kako je naslovio Stojan Dimitrijević svoj osvrt na jedan od njihovih prvih nastupa u Zagrebu: Eppur si muove. (Maja Đurinović)
****
Bogdan Gagić – gospodin s rukavicama i šeširom!
Prva sjećanja odvode me do gospodina za klavijaturom; Bogdan je uvijek prvi u dvorani, prije svih, prvo ugrijavanje prije drugog… Gledam najprije te njegove ruke, fini tanani dugi prozirni prsti… U mojim očima, tada petnaestogodišnjakinje, te su ruke od lakta, zapešća i šake i svih članaka svakog prsta govorili, pričali, plesali, zaokupljali me: slušam, čujem, doživljavam, osjećam, krećem… Bila sam očarana tim njegovim nevjerojatno bijelim, beskrvnim prstima. Zurila sam u taj magični spoj snage pokreta zvuka… da, nije nikakvo čudo, dotad je moj otac, profesor glezbe, održavao kod kuće tečajnu obuku sviranja harmonike, tamburice, gitare… A sad, napokon i nakon onog iritantnog pimplanja u traženju pravih nota dugotrajnih početničkih tegoba tatinih učenika kod mene doma – konačno muzika, glasovir u rukama Bogdana Gagića!
Anoreksično mršav, upalih obraza, s licem koje kao da nikada nije vidjelo sunce, zimogrozan, uvijek utopljen u dva sloja, košulja, pulover, sako i neizostavni šal... s paletom šalova od naravno toplih vunenih do onih finih svilenih… I po ljeti i po zimi kaput, baloner i obavezno šešir, koji bi uvijek u pozdravu blagonaklono odignuo i onda izgovorio „kisdihand“.
Ali nije samo to! Nosio je rukavice, njih nije nikada skidao (vjerojatno je i spavao s njima), osim kad je sjedao za klavir! I nikad ga nisam vidjela da išta nosi teže od aktovke s notama… „Kak vi plesači trebate svoje noge tak i mi pijanisti pazimo na svoje ruke.“ I kad smo putovali, nama torba više-manje… ali profesoru samo novine.
Sjećam se, a kako bih to zaboravila, maestro Gagić, živa enciklopedija znanja: iz jednog pitanja deset odgovora; kritičan, utjecajan, sugestivan, prije svega pragmatičan i spreman na novitete… Danas sam svjesna koliki je utjecaj imao na sve nas; nedvojbeno, najviše na Milanu. Vjerojatno je i njegova interpretacija varijacija na temu u muzici bila prvi iskorak u pravcu istraživanja novih kretanja u smjeru plesnih improvizacija.
„Ti Bokca, deca, nekaj se dogodilo…“ – često je nakon naših proba ushićeno govorio naš maestro Bogdan, a svakako nakon naših predstava… A događalo se!
Svi mi tadašnji Milanezi poštovali smo našeg maestra, voljeli smo ga svaki na svoj način. Ja sam mu se osobno divila kao poliglotu, cijenila gospodina sa stavom, osobenjaka bez dlake na jeziku, britkog, brzog, i konstruktivnog sugovornika koji nas je na svaki način obogatio ali i obilježio jedno jedinstveno i dragocjeno vrijeme.
© Vlasta Rittig, PLESNA SCENA.hr, 14. lipnja 2019.
