Koferi puni snova

36. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 4. – 11. lipnja 2019.: Škola suvremenog plesa Ane Maletić i Sol Picó, Halab, kor. Sol Picó; Avshalom Pollak dance Theatre, Icetree, kor. Avshalon Pollak i Inbal Pinto; Milan Tomášik & Co, Fight Bright

  • Škola suvremenog plesa Ane Maletić, Zagreb, i Sol Picó: Halab, kor. Sol Picó

    Ovogodišnji Tjedan suvremenog plesa veliku je pažnju posvetio europskom projektu Migrant Bodies – Moving Borders u koji su uz Hrvatski institut za pokret i ples bili uključeni i partneri iz Italije, Austrije te Francuske. Performans Halab (što je stari naziv za grad Aleppo u Siriji) izravno govori o putovanju i patnjama izbjeglica koji se svakodnevno u malim gumenim čamcima pokušavaju probiti do zapadne Europe za koju misle da predstavlja sigurnost i nadu za započinjanje nekog normalnijeg, boljeg života. Vodeći pod ruku glazbenika Perea Joua koji s povezom preko očiju prebire sjetno po gitari, koreografkinja i izvođačica Sol Picó povela je povorku mladih plesačica – učenica Škole suvremenog plesa Ane Maletić od ZPC-a do glavnog zagrebačkog Trga. Poput neke čudesne stonoge nogu obuvenih u elegantne crne cipele visokih peta, čamac se probijao Ilicom praćen tužnim pjevušenjem plesačica. Ritualnim skidanjem cipela napravljen je krug oko kojeg se okupilo mnoštvo a plesačice su ušle u čamac.
    Škola suvremenog plesa Ane Maletić, Zagreb, i Sol Picó: Halab, kor. Sol Picó
    Sol Picó je poznata kao plesačica energičnog čistog pokreta i velike izražajnosti koju je uspjela prenijeti na mlade izvođačice te su zajedno snažno dirnuli okupljenu publiku. Pritom je (preko megafona) Sol Picó i verbalno upozorila na pogibiju tisuće izbjeglica na Mediteranu. Predstava je zatim nastavljena u dvorištu ZPC-a u kojem se Sol Picó zavlači u ogroman proziran balon u obliku boce u kojem svojim tijelom i plesom prenosi poruku o stradanju pojedinca dok plesačice bilo trkom bilo nizom energičnih grčevitih sekvenci kruže oko nje. U nastojanju da se što više ljudi senzibilizira i osvijesti veličina i proporcije ove humanitarne drame performans završava uz Hallelujah Leonarda Cohena i poziv publici da ne listićima papira napišu svoju poruku i prilijepe je na bocu. Upečatljiva izražajnost i vizualnost te angažiranost ove predstave koju je Sol Picó postavila s učenicama Škole uz mentorstvo Normele Krešić Vrkljan i asistenciju Gordane Svetopetrić nisu nikog ostavili ravnodušnim.
    Avshalom Pollak Dance Theatre: Icetree, kor. Avshalon Pollak i Inbal Pinto
    Osjećaj napuštenosti, izoliranosti, izgubljenosti, apsurdnosti i vječitog putovanja u kojem putnik nosi samo kofer pun svojih vlastitih snova nastavila se kao tema i u predstavi Icetree Avshalon Pollak Dance Theatrea, u koreografiji Inbal Pinto i Avshalona Pollaka. To je visoko estetizirana i briljantno otplesana predstava u kojoj je svaki pokret i lik pedantno i do minucioznosti razrađen. Predstava je na neki način razrada kultne predstave Rushes koju su autori u suradnji s Robbyjem Barnettom napravili za Pilobolus Dance Theatre 2007. te je gotovo cijeli koreografski materijal nanovo iskorišten. Očito je autore i dalje intrigirala ova tridesetominutna predstava koju su kritičari najkraće opisali kao neku vrstu briljantnog spoja Jacquesa Tatia, Gogolja i braće Marks, stolaca koji plešu i klizanja na ledu a koja opisuje neki novi zatvoreni svijet u izoliranoj zajednici propalih snova.
    Avshalom Pollak Dance Theatre: Icetree, kor. Avshalon Pollak i Inbal Pinto
    Stolci, kao jedini jednostavan rekviziti na pozornici poslužile su stalnim premještanjem kao scenografska rješenja za stvaranje raznorodnih prostora ali i kao poveznica prema Ionescu, čime se predstava približila nekom prepoznatljivom ugođaju srednjoeuropskog prostora prošlih vremena. Potencirana kazalištem sjena, kratkim animiranim filmom iznad glave usnulog putnika te prikazom ponekad apsurdnih socijalnih ili muško-ženskim odnosa, predstava je višeslojna, a sedmero plesača u svojim karikaturalnim karakterima, kroz brojne prizore koji se poput vrtuljka izmjenjuju na pozornici, dosljedno grade vrlo finu strukturu životnih priča.

    Iako je rad Inbal Pinto poznat Zagrebačkoj publici već od njezine prve predstave Wraped izvedene na 15. Tjednu suvremenog plesa te vizualno snažne predstave Shaker (izvedene ususret 25. TSP-u) koreografirane u suradnji s Pollakom, preciznost, glumačka izražajnost i plesačka virtuoznost kojom barataju plesači u kompaniji izazvala je ponovo ovacije i oduševljenje mnogobrojne publike. Tim više je na težini dobio apel osnivačice i ravnateljice Tjedna suvremenog plesa Mirne Žagar da se stalnim smanjivanjem sredstva koje Grad i Ministarstvo dodjeljuju toj manifestaciji ne dovodi u pitanje obim i toliko puta potvrđena kvaliteta Festivala.
    Milan Tomášik & Co: Fight Bright, kor. Milan Tomášik
    Zadnja predstava na tjednu Fight Bright Milana Tomášika na neki način zaokružuje priču o migrantima, seljenju i promjenama nudeći rješenja u vidu „vraćanja stanja duha na izvor svojih sukoba“. Koristeći pokret samo za spoznavanje i obranu a nikako za napad Tomášik raznim gradacijama mišićnih tenzija stvara univerzalan jezik kojim se ujednačavaju sami po sebi prilično različiti plesači. Predstava je nastala kao koprodukcija Cankarjevog doma, Plesnog teatra Ljubljana, Mediteranskog plesnog centra San Vincenta, Centra Scenario Pubblico, Stanice Žiline-Zárječje i The Old Power Station Ljubljana, a premijerno je izvedena u listopadu prošle godine. Zanimljivo je da je publika mogla dobiti uvid u dijelove te koreografije na sceni Gorgona kroz scensku praksu Škole suvremenog plesa u izvedbi učenica druge i treće godine. Stoga je još zanimljivije bilo pogledati originalnu koreografiju u cijelosti.
    Milan Tomášik & Co: Fight Bright, kor. Milan Tomášik
    Ono što zapravo u velikoj mjeri pridonosi ukupnom dojmu koreografije su glazba Simona Thierréea koja je stvarana zajedno s koreografijom te posebno – velike srebrne zdjele bijele unutrašnjosti, kojima plesači manipuliraju i koje svojom vrtnjom izazivaju zvukove i ritmičnu igru kroz koju se izvođači probijaju. Ujedno čine prepreke koje plesači moraju izbjegavati ili objekte koje moraju hvatati, stolčiće za odmor ili zamke iz kojih ih netko mora izvlačiti. Struktura koreografije počiva na gradaciji od hoda i stiliziranog trka do pokreta u kojima je dobar dio uvjetovan pozicijom zdjela te stalnom igrom hvatanja i padanja. I baš kada se čini da se sve pretvara u kaos naslućuju se elementi harmonije koji nastaju po principima neverbalne komunikacije kroz koju se rađa mogućnost da se plesači povežu i zamjene točke gledišta te uđu u realnost druge osobe. (Fizički princip istraživanja kretanja i nastajućih odnosa, koreograf povezuje s aspektima procesnog mišljenja američkog psihologa Arnolda Mindella.) To rezultira kratkotrajnim zajedničkim epizodama, usklađenim duetima ili tercetima. Svakako treba istaknuti zahtjevan Tomášikov solo te solo Špele Vodeb koja prenosi cijeli raspon emocija i energetskih promjena bez pomicanja s mjesta.

    © Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 5. srpnja 2019.

kritike i eseji