Marina Petković Liker, kazališna redateljica, profesorica fonetike te diplomirana komparatistica književnosti do sada je već oblikovala svoj autorski prepoznatljiv i autohton kazališno-scenski izričaj. Karakteristika njezinog rada je istraživanje: povezanosti glasa i tijela, ženske geste i ženskog principa djelovanja u umjetnosti i životu te kazališne suigre i suodosa različitih izvedbenih umjetnika. Ovdje bih napomenula kako suigra u njenim predstavama/izvedbama teži tome da se proširi na sve prisutne. Publika sudjeluje u izvedbenom činu i na neki ga način kreira zajedno sa izvođačima. Naravno da suigra izvođača i publike postoji (ili bi trebala postojati) u svakoj kazališno scenskoj izvedbi, ali Marina Petković Liker vrlo često naglašava taj odnos ili svjesnije uključuje publiku u samo djelo (režijski, dramaturški ili jednostavno otvaranjem pažnje izvođačica što je, ako se ne varam opet režijski postupak).
Razgovaranja (izvedena u prostoru Studija Chekhov), kako je navedeno i u samom programu, nije predstava nego proces. Proces susretanja, otkopavanja, suočavanja. To je ujedno četvrta epizoda umjetničko-istraživačkog ciklusa Udaljenosti koja je potaknuta susretom šest žena i njihovim stvarnim razgovorom dokumentiranima u Dardi (Baranja). Glumice sjede za stolom i polako započinju tzv. jazz-razgovor aktivnim i individualnim pričama. Kao gledateljica ali i kao netko tko je prošao tu specifičnu Marininu metodu pokušat ću približiti značenje jazz-razgovora kojim se Marina već dugo bavi, propitkuje ga, modificira i proširuje u svojim predstavama, radionicama i istraživačkom radu. Netko započinje svoju priču, čisto individualnu ispovijest ili prisjećanje koje uključuje još nekoga od prisutnih, kao nebitno, ali kako razgovor započinje svi ga osluškuju i ćute trenutak upadanja u riječ. Razgovor ne ide uobičajenim procedurama: pitanje-odgovor nego se razgranati tok sve više usložnjava.
Preuzimanjem riječi (stvorene slike/situacije) druga osoba nastavlja na način ili da se suprotstavi prethodnom izlaganju i ispravlja neke činjenice, ili ga stvarno nastavlja i podržava kroz svoju vizuru ili skače u neku potpuno drugu priču u kojoj se nužno ne radi ni o istim ljudima, niti vremenu i prostoru. Na taj način izvođačice grade svijet iz kojeg dobivamo komadiće odnosa, pogleda, priča i situacija. Skaču iz uloge u ulogu. Na trenutke su sve u vrlo jasnim rodbinskim odnosima i prepoznajemo tužno duhovite svima bliske obiteljske prepirke, prijateljska povjeravanja, opravdavanja i predbacivanja no već u idućem trenu skaču u neke druge odnose i ponovo ih grade. Kako vrijeme odmiče (još jedna karakteristika Marininog rada je pristup vremenu kao promjenjivom faktoru svake izvedbe jer takav rad zahtjeva i od izvođača i od publike pristajanje na bivanje te se tako krhka građa svaki put formira na malo drugačiji način) publika sve više uranja u situaciju, a tenzije izvođačica sve više rastu. Emocije, ispadi, priznanja, pucanja prepliću se i miješaju dok u jednom trenu ne pokušaju doći do smirenja, pomirenja. Ne i rješenja. Jer rješenje u takvim situacijama rijetko postoji i istina nikad nije samo jedna, ali stvori se težnja ka prihvaćanju, shvaćanju, podršci i zajedništvu. A razgovor se polako raspline na sve prisutne. (Makar bi napomenula da se ovdje ne radi o podjeli na uvod radnje, zaplet, vrhunac radnje i rasplet. Puno je tu i uvoda i zapleta i vrhunaca i pokušaja rasplitanja.)
U slučaju izvedbe Razgovaranja glumice Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar i Dijana Vidušin su kao predložak imale dokumentirane razgovore koje je Marina snimila u Dardi. (Publika ih sluša na samom kraju izvedbe.) Nije sve jasno i prepoznatljivo ali rekla bi da je to žensko viđenje rata i razaranja. Perspektiva onih koje su ostale i čekale, pa onda i ne dočekale ili dočekale nekog promijenjenog, izgubile domove, bivale preseljene u druge/tuđe domove, osjetile sve ono što kaos i podjele ostavljaju za sobom u tišini. Glumice te snimke koriste kao neku polazišnu točku ali jasno je da u njima to pobuđuje cijelu paletu emocija, prepoznavanja i reakcija koje dijele i iskazuju s obzirom na tijek samog razgovora. Provlače sve to kroz tijelo i djeluju u datom trenutku. Na trenutke je teško, na trenutke duhovito kada se posvađaju oko nekog recepta ili imena prve susjede, na trenutke bi vrištale, na trenutke ništa nikome nije jasno a ponekad bi se samo maknule. Ali to je i težnja autorice. Da budemo uključeni, ganuti, potaknuti na koji god način. Nekom temom, pjesmom koju zapjevaju, mirisom kolača i travarice, gestom ili grimasom... Takav tip izvedbe iskustvo je koje želi iznuditi samopromatranje. Jer radi se o onome neizrecivom; i izvedba tome teži. Ne da se čuju neke teške priče i nepravedne sudbine, niti da se shvati kako je zapravo bilo, nego da se osjeti ono što se ne može ispričati. Kako u jednu priču staviti sve emocije, kontekste, motive, probleme i dvojbe njenih aktera. Kako bez svega toga uopće zauzeti neki stav, kako shvatiti i prihvatiti što i zašto se nešto dogodilo i još uvijek se događa? Jedan od načina je razgovarati, pa onda i navlažiti suho grlo i nešto gricnuti, i – nastaviti razgovor.
© Anja Đurinović Rakočević, PLESNA SCENA.hr, 9. rujna 2019.
Razgovaranja
autorica i redateljica Marina Petković Liker
dramaturginja Maja Sviben, dizajn zvuka Luka Gamulin, voditelj tehnihe Tomislav Božić, fotografkinja Nina Đurđević, snimateljica Nives Milješić
izvode: Lada Bonacci, Slavica Jukić, Jasna Palić Picukarić, Barbara Prpić, Urša Raukar, Dijana Vidušin
produkcija UO Četveroruka
koprodukcija Festival Ganz nove Perforacije (Domino)
