Teško je veslati strujom suosjećanja
Intervju: Ivana Filip, multimedijalna umjetnica
-
Ivana Filip djeluje u medijima videa, performansa, fotografije i instalacije, propitkujući aktualne vrijednosne sustave: ispravnost, krivost, ono drugo i drugačije, jednakosti vrsta, identitet. Pri tome koristi alate iz antrozoologije (odnos čovjeka i drugih vrsta), duhovnosti, socioloških i znanstvenih eksperimenata, religije, psihologije, aktivizma i svakodnevnog života. Diplomirala je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (što je utjecalo na njeno istraživanje održivosti umjetničke produkcije i životnog ciklusa materijala), likovnu umjetnost (pokretnu sliku) na Gerrit Rietveld Akademiji u Amsterdamu, a polaznica je magisterija Performing Public Space u Tilburgu, u Nizozemskoj. Razgovaramo povodom njezina performansa Pseća mudrost – nenasilni PR za ljude koji je izvela u Omišu na Almissi Open Festivalu.
Jedna si od rijetkih naših umjetnica koja zadire u područje antrozoologije i za životinje rabi znanstveno točan termin neljudske životinje. Kada si se tematski počela osvrtati na navedene vrlo bitne ljudsko-životinjske odnose?
Termin životinja pun je značenja i konotacija, najčešće negativnih. Sa životinjama sam se srela još u dječjoj dobi, ljudskim i neljudskim. U djetinjstvu sam bila svakodnevno okružena neljudskim životinjama i u stalnoj komunikaciji. Odnos je građen kroz ugodna ali i posebno neugodna iskustva suživota u manjem gradu, selu, gdje je čovjekov život ovisio o njima. Mislim da je i danas jednako – mi bez neljudskih životinja ne bismo preživjeli, one bez nas žive. Za vrijeme studija likovnih umjetnosti u Amsterdamu produbljivala sam zanimanje za tu temu, prvo intrigirana svojim tepanjem prema svojim mačkama i njihovom komunikacijom sa mnom, a onda je spontano došla mala katarza. Moj odnos prema neljudskim životinjama je svojevrsni zajednički nazivnik ili kišobran ispod kojeg prepoznajem sve ostale odnose koje gradim. Intenzivnije zadiranje u tematiku događalo se postupno, ne samo kroz radove, nego kroz osobni život, a onda se u kritičnom trenutku, odigralo kroz jedan rad pa drugi. Učeći i istražujući, tema me zaokupila pa sam tako pohađala osnovni tečaj telepatske komunikacije sa „životinjama“, osmislila svoju radionicu za ljude i pse, radila performans sa slijepim ljudima i njihovim psima vodičima, platila seansu razgovora sa svojom umrlom mačkom, rad sa psećim dlakama i druge, a sve su to vrlo bogata iskustva.
U tome smislu koliko smatraš da smo i nadalje specisti s obzirom da i dalje, od osnovnoškolskoga obrazovanja, koristimo termin „životinja"? Tako teoretičarka za prava životinja i feministica Joan Dunayer u knjizi Specizam upozorava kako riječi imaju politički učinak. „One mogu poticati ugnjetavanje ili oslobođenje, predrasude ili poštovanje. Upravo kao što seksistički rječnik ocrnjuje ili obezvređuje žene, specistički rječnik ocrnjuje i obezvređuje ne-ljudske životinje; on legitimizira njihovo zlostavljanje.“ Naši glavni mediji uglavnom za životinje iz antropocentrične perspektive i bez političke korektnosti specistički govore da su, recimo, „uginule“ (recimo, u „zoološkom vrtu“, a zapravo u zatvoru za ne-ljude), a ne umrle, kao što bi trebalo biti s obzirom na koncept jednakosti životinja.
Da, slažem se s navodom. Uvidjeli smo snagu riječi kroz razne discipline, što me podsjetilo na rad fotografa Emota i tezu da voda ima svijest i da odražava energiju riječi. Danas znamo da je svijest sveprisutna, da je riječ mač, omen, i da jednostavnom laičkom metodom možemo uvidjeti njezinu moć. Danas je kritičko promišljanje potpuno zanemareno u obrazovanju i kao i kultura izražavanja, njegovanja bogatstva jezika. Jezik kao komunikacijsko sredstvo igra veliku ulogu u načinu naše percepcije svijeta. On je kulturni, društveni i psihologijski fenomen. Čak i najmanja razlika u shvaćanju riječi, može dovesti do pretpostavki, predrasuda, preduvjerenja. Pitam se tko si u današnje vrijeme preživljavanja u brzini može dopustiti luksuz proučavanja značenja riječi; u tom smislu još je važnije vrlo kritički promatrati obrazovanje i medije.
Znanstvenici govore o 29 dana potrebnih za usvajanje obrazaca ponašanja. Ukoliko se stvori kritična masa dovoljno osviještena da mijenja, ona će utjecati i na druge. Mediji su brzi u prenošenju negativnosti i manipulaciji no postoje oni koji povremeno iskoče, ostaju zabilježeni. Bit ćemo uporni ponavljati da svi jednako umiremo.
Koliko u svojim umjetničkim radovima uključuješ i animalistički aktivizam?
Za vrijeme studija na akademiji u Amsterdamu razvijala sam jedan rad s jakim utjecajem animalističkog aktivizma. Jedan profesor mi je rekao: „Ne radi poeziju od toga. Il' budi aktivistica il' napravi rad. Ako biraš aktivizam u umjetnosti, odabrala si krivi studij." Zbog toga sam se duboko zamislila. Koliko je umjetnost privilegirana propovijedati i ima li uopće moć mijenjati? Je li pjesma koju pjevam radom zamagljuje, lažem li sama sebe jer se bojim, koliko glasna i direktna mogu biti da ne odgurnem publiku? U nekim radovima sam izravnija, kod nekih nježnija. Proučavam nenasilnu komunikaciju i učim se izražavati. No, kao osoba izražavam se i kroz druge identitete, ne samo kao umjetnica. Umjetnost je način izražavanja sveprisutna u svakodnevnom životu i za mene gesamkunstwerk uključuje i život kao medij djelovanja, prepoznatljiv kroz naše svakodnevne rituale, obrasce, odnose, postupke, djelovanja, izbore. Sve je vidljivo i povezano pa time i osobno i političko.
Koje bi domaće umjetnice/umjetnike izdvojila koje se bave animalističkim temama kao i radikalno animalističkim temama (prava, oslobođenje životinja) te koliko su navedene teme prisutne na akademskoj sceni kod nas; mislim na predavanja.
Na umjetničkoj sceni tema je vidljiva tek u povojima, no, to je shvatljivo s obzirom na veličinu naše zemlje. Predavanja također, ali su prisutnija u Zagrebu nego u Splitu. Bilo bi mi drago biti bliže, ali možda je to prostor za nove projekte u ovom dijelu zemlje. Teško je uopće govoriti o sceni u Splitu, no uživam u novim saznanjima na simpozijima kao što je onaj posvećen Nikoli Viskoviću. Primijetim da su ipak predavanja, ne nužno znanstvene zajednice, sve češća, a koja zadiru u animalističke teme, prava životinja, i drago mi je vidjeti da širimo znanje o tim drugima. To su predavanja na temu pasa, suživota psa i čovjeka, biljne prehrane. Od domaćih autora istakla bih sliku Mačka i zmija Denisa Kraškovića, koja mi je jako simpatična. Voljela bih i sama ponekad začiniti svoje radove većom dozom humora.
Ove godine u Galeriji PM mogli smo pogledati tvoju izložbu What Do You Mean – You Love Animals?. Jesi li zadovoljna medijskom vidljivošću navedene izložbe ili smatraš da teme koje uključuju antrozoologijska pitanja nisu toliko zanimljiva medijima poput npr. društveno-angažiranih umjetničkih radova.
Doista sam bila iznenađena medijskom vidljivošću jer sam nepoznata autorica, a teško je doseći vidljivost kada su vam radovi izloženi tik uz radove poznatog preminulog autora. Smatram da je tema vrlo intrigantna ljudima i široj publici, ali mediji odlučuju ili pokušavaju odlučiti koliko će nam nešto biti zanimljivo. Antrozoologija je po meni društveno-angažirana jer su neljudske životinje dio našeg društva. U radovima pod utjecajem aktivizma, začin zna biti prejak, pa je i jelo teže probavljivo. Isto je i s medijima; mediji vole populizam, lako probavljive teme jer je svakodnevno preživljavanje ionako iscrpljujuće. Postoji i predrasuda da svi radovi na temu animalističkog aktivizma jesu svojevrsna terapija autora. Teško je veslati strujom suosjećanja, jer ponekad doista želite izaći van i vikati; ono što se pretoči i transformira u rad, da komunicira s publikom, jest vještina. Moguće je raditi dobre stvari i bez medija.
U okviru navedene izložbe izložila si npr. i rad Cat Zen Garden, osobnu priču o vlastitom iskustvu žene-mačke. O čemu je točno riječ?
U radu kroz medij tijela, koristeći ritualnost i šamanistički utjecaj, ulazim u razne faze, da bih istražila što ta druga zna. Ona nije crazy cat lady ali dopušta si učiti iz neposrednog bliskog odnosa, sa svojim prijateljem mačkom, izlazeći iz klišeja, ogoljena. Moj mačak me fascinira svojom jednostavnom pojavom i neposrednom energijom starog šamana; jedna minuta fokusa na njega oslobađa me viška kortizola. On je za mene zen mačor i rad sam posvetila njemu. Zahvalna sam za znanje koje prenosi i za njegovo prijateljstvo. Rituali u religijama i svakodnevnom životu, starim znanjima, jedan su od značajnih utjecaja na moje radove. Jedna profesorica mi je jednom rekla: „Tvoje tijelo uvijek zna.“, misleći da, ukoliko smo u simbiozi, autentično iskreni i osluškujemo, znamo odgovore; dolaze kroz trzaj, grč, vrisak, zamah, uzdisaj. Mali um je maglovit i zavodljiv. Tako je i rad ponudio da kroz pokrete tijela, ruke, glave, crtanjem u svojevrsnom vrtu od mačjeg pijeska, uđem u vrt znanja.
U performansu Pseća mudrost — nenasilni PR za ljude koji smo mogli vidjeti ove godine u Omišu na Almissi Open Festivalu koristiš kugle od psećih dlaka. Je li riječ o radu koji je izložen na navedenoj izložbi; mislim na rad Unfinished, koji je tada bio sastavljen od dvjesto kugli od pseće dlake, koje nastaju, kako si navela, „kao ritualna destilacija tužnih misli pa je za očekivati da će se broj kugli povećavati"
Da, to jest rad Unfinished. Volim kad radovi žive svoj život i kad me usmjeravaju. Tako je i s tim radom. Počela sam raditi sa psećom dlakom za vrijeme studija, zadnju godinu. Kad sam preselila u Split, počela sam ju opet skupljati jer sam ostavila vreće dlake u Amsterdamu. Pokušavala sam naći medij, neki nastavak ili novi početak kreativnog ciklusa, i tu se ponudila pseća dlaka; ostatak, neželjeno, odbojno, smrdljivo drugima, no kvalitetno, ekološko, besplatno, neobično. U to vrijeme sam se povezala sa Zakladom za zaštitu životinja u Splitu, posjetila azil. Svaki posjet – kad provedeš sa psima vrijeme, gledaš dok se igraju, gomila njih – ostavi trag; žališ, plačeš, smiješ se, udomila bih ih sve! Kroz ritual valjanja psećih dlaka, kao kroz vrtnju derviša, oslobađala sam i opet ulazila u vremenske kapsule, napunjene novim znanjem, novom emocijom. Tužno jest, ali svjesna sam da vidim samo dio slike; ipak voljela bih da je manje patnje i da ti psi osjete ljudsku ljubav. Unfinished... imamo još puno toga za učiniti za druge.
Kakva je situacija u Splitu što se tiče napuštenih životinja, azila, udruga za zaštitu i prava životinja?
U Split sam doselila prije dvije godine i primijetila brojne ulične mačke. Bilo ih je previše. Udruga ima nekoliko, međutim samo je jedan azil za pse. Za mačke još ne postoji. Kroz spašavanje maca na ulicama, upoznala sam neke udruge, počela i povremeno volontirati. Teško mi je usporediti situaciju jer sam doselila iz Amsterdama gdje nema uličnih maca, azila je nekoliko, veće su investicije i razvijenija svijest ljudi. Mačke su u kafićima i restoranima, sveprisutne. Kroz poznanike saznajem da je „puno bolje nego prije“. U kvartu imam susjede koje hrane mace i plaćaju svojim novcem sterilizaciju, pričaju mi svoja iskustva. S druge strane, još uvijek viđam pse na lancu i prijavljujem komunalnim redarima; oni pak, vrlo malo djeluju. To je istovremeno frustrirajuće i ljuti. Ipak se vrlo sporo promjene događaju.
U biografiji često navodiš kako je tvoj prethodni studij ekonomije utjecao na tvoje istraživanje održivosti radova, nematerijalnost, reciklažu, životni krug materijala i onog što nazivamo proizvod – umjetnički rad. S obzirom na navedeno kako vidiš stanje kod nas između ekonomije i ekologije?
Zanimljivo mi je promatrati svoj put a posebno u ovoj sprezi ekonomije i ekologije. Ekonomija je znanost o upravljanju domaćinstvom u užem ili širem značenju, a ekologija znanost o međusobnom utjecaju članova tog domaćinstva. Trenutno sam voditeljica domaćinstva u jednom splitskom hotelu pa je i tu vidljiv utjecaj mojih područja djelovanja. Umjetnost je vrlo autocentrična disciplina, što mi je posebno bilo vidljivo na akademiji. Količina materijala bačena na kraju studentske godine vjerojatno bi bila dovoljna za jednu osnovnu školu. Shvaćam da tek kroz praksu učimo, no smatram važnim naglašavati održivost, kritičnost nas samih, pogled prema svjesnom izboru, donošenju odluka. Veseli me zabrana plastičnih vrećica, a vidim da i u mom malom rodnom gradu ljudi recikliraju. Krishnamurti je rekao da treba njegovati nezadovoljstvo u životu jer nas pokreće i ne dopušta apatiji i mediokritetstvu da nas preuzme. Primjerice, jedno od pitanja pravedne raspodjele koje zadire i u ekologiju je pitanje raspolaganja izvorima pitke vode prodanih stranim tvrtkama. Te vijesti prolaze tiho u medijima. Stanje je alarmantno, ali ljudi su uspavani, neki u strahu, neki neupućeni, neki ne žele znati. Pravedne raspodjele nema, bitniji su nam lažirani brojevi posjeta turista od otpada kojim nas zatrpavaju; no da ne zvučim pesimistično, na kraju – moramo otići dovoljno daleko da spoznamo koliko nam je dovoljno. Učimo.
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 23. rujna 2019.