Zagrebački plesni centar otvorio je novu sezonu 14. rujna predstavom Vox svjetski poznatog koreografa Davida Hernandeza, umjetnika koji već duže vremena estetski oblikuje dio hrvatske plesne scene. Prisjetimo se samo predstava The Devil's Garden i Other koje je umjetnik ostvario u suradnji sa Zagrebačkim plesnim ansamblom. Najnovija predstava je projekt čiju je premijeru publika mogla pogledati ove godine u Leuvenu u Belgiji, a nastala je kroz suradnju s skladateljicom i glazbenicom Zoë McPherson, te scenografkinjom i kostimografkinjom Zdravkom Kirigin. U predstavi se ravnopravno koriste glas i pokret, a u velikoj mjeri je određuje i scenografija koja poput neke neobične šume stoji u središtu prostora omeđenog gledateljima sa sve četiri strane. Početak predstave počinje ugođavanjem glasova plesača koji nastale zvukove polako počinju pratiti svojim kretnjama, te s vremenom sve to prelazi u istraživanje zajedničkog zvuka. S vremenom se scena rastoči u niz nepovezanih slika popraćenih elektronskim snimkama glasova i disanja plesača, te ponekad isprepletenih sa živom izvedbom. Plesači se predstavljaju jedan po jedan pomičući se od jedne svjetlosne instalacije do druge te počinju uobličavati obrise likova u minijaturnim solima detaljno razrađenog osobnog vokabulara. Izmjenjujući se tako od jedne do druge svjetlosne točke plesači glasom prate vlastito kretanje. Posebno se ističe plesač Colas Lucot koji virtuozno prati zamršeni repetitivni engleski tekst kroz igru i nagle izmjene spuštanja i dizanja, ostavljajući gledatelje u nedoumici treba li se oslanjati na smisao teksta ili samo na zvuk…
Virtuoznosti pokreta pridonosi fascinantni plisirani kostim Ane Fucijaš koji asocira na predimenzionirani okovratnik engleskih kraljeva i poput harmonike prati izvijanja i pokrete tijela. Ništa slabije, plesačice Anna Kempin i Marie Viennot precizne virtuozne izolacije potkrepljuju glasovnom pratnjom sastavljenom od nerazumljivih vokala ili dijelova teksta. Plesači se tako u mraku izmjenjuju pomičući se od jedne do druge svjetlosne instalacije i osvjetljujući svoje višestruke kratke kreacije; kretanjem utječu na oblikovanje i svjetla i zvuka.
Drugi dio predstave počinje promjenom gornjih dijelova kostima koji sada privlače svojim otvorenim jarkim bojama a elektronska podloga dobiva jasne ritamske i melodijske konture. Već samim time autori nas uvode u novu atmosferu vedrine u kojoj plesači kroz fizički zahtjevne sekvence prelaze u neku vrstu artističke zaigranosti koja se pojačava bilo simultanim izvođenjem sekvenci bilo međusobnim brzim mimoilaženjima. Tu razigranu jasnu strukturu plesači s vremena na vrijeme razbijaju ritmičkom polimorfijom pokreta da bi se opet vratili na zaigrane unisone sekvence. Vidno oznojeni plesači se skidaju razmjenjujući opaske na težinu kostima i znojnu odjeću te se ponovo vraćaju na likove s početka predstave. Ponovo se fokusiraju na melodiju i glasove koje svi skupa stvaraju istovremeno prolazeći kroz svjetlosne instalacije. Cijeli ugođaj predstave pomalo podsjeća na biennalske koncerte iz osamdesetih godina u kojima se propitivao odnos glasa i elektronike. Poigravajući se pomalo s tim asocijacijama svo troje autora ravnopravno pridonosi kreiranju neke nove vrste audiovizualne poezije.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCANA.hr, 7. listopada 2019.
Vox
koreograf David Hernandez
scenografkinja i kostimografkinja Zdravka Kirigin, glazba Zoë McPherson, oblikovanje svjetla Yvan De Meyer, autorica maski i asistentica kostimografkinje Ana Fucijaš
izvode: Anna Kempin, Colas Lucot, Marie Viennot
