Mentalna opuštenost i tjelesna otvorenost

20. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat; 18. – 21. srpnja 2019. (2)

• 
  
  Treći dan 20. Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu započeo je u prepunoj Loži predstavom jasnog i jednostavnog koncepta Davida Hernandeza Other u izvedbi Zagrebačkog plesnog ansambla, konkretno izvođačica Andreje Jandrić i Sintije Kučić (o predstavi smo već pisali). Potom je u Kaštelu još jedna reprezentativna predstava suvremene plesne poetike Suprised body project talijanskog koreografa Francesca Scavette privukla brojnu publiku. To je projekt koji se prenosi, poput franšize, i dosad je izveden u 27 država u Europi, Aziji, Srednjoj i Južnoj Americi. Kod nas je nositelj partnerstva i suradnje bio Studio za suvremeni ples 2013. (o predstavi smo već pisali) Koreografski i kompozicijski problemi kojima se predstava bavi dosljedno su prisutni kroz cijelu predstavu. Scavetta koristi tijelo i pokret kao središnji element, dok se predstava gradi dopuštanjem uticanja na tijelo i iznenađenjem koje nastaje kao rezultat toga utjecaja.
  
  Kroz pokret kreiran po postulatima Scavettine plesne poetike istražuje se vidljivost razvidno individualiziranih tijela. Ona, u zajednici, na sceni tvori živu cjelinu koja materijalizira inicijalne reakcije pojedinca pokretača. Uz izbjegavanje rutinskih obrazaca kretanja i navika, kontinuirano stanje pripravnosti, mentalnu opuštenost i tjelesna otvorenost, dostiže se pojačana svijest o vlastitom tijelu, također i svijest o organizmu grupe, te svijest o prostoru i vremenu. Plesači utječu jedni na druge svakom svojom tjelesnom odlukom, strukturiranim improvizacijama i taj tren nastalim kompozicijama. Takav je proces vrlo zahtijevan jer ga je potrebno brižno njegovati i održavati da bi raznoliko društvo plesnih umjetnika ostalo povezano i usklađeno; u suprotnom se osjećaju trenuci gubitka sinergije. Wee company Oslo u svakoj zemlji uključuje uvijek nove plesače i glazbenike, te je tako kreativan proces projekta Suprised body u stalnoj transformaciji. Među šest plesača norveške Wee compani u Savičenti se našla i Petra Hrašćanec, dugogodišnja suradnica Francesca Scavette i jedna od izvođačica zagrebačke izvedbe Suprised body. Njezina virtuozna tehnika, suradnja s ostalim izvođačima, solo kojim je bila prisutna u predstavi, još jednom dokazuju njenu neupitnu vrijednost na europskoj plesnoj sceni.
  
  Posljednji dan festivala pripao je isključivo muškim izvođačima, a započeo je na trgu osebujnom predstavom The Station mađarskog koreografa Ferenca Fehéra. Duet autora i Dávida Mikóa izražava kompleksan odnos dvojice muškaraca vlastitih unutarnjih pravila koja su spremni u svako doba i bez imalo oklijevanja prekršiti. Plesači iznose nove dimenzije pokreta i odnosa koji dolaze duboko iznutra ne samo tijela već i svijesti. Pokret je nagonski, oslobođen plesnih okvira, apstraktan, nevjerojatno brz i kreće iznutra, prelijep u svojoj životinjskoj sirovosti. Predstava se doživljava više empatijski nego spoznajno, a dojmu je pridonijela i mistična atmosfera – mjesečine u polumraku renesansnog trga.
  
  Na kraju, vrhunac Festivala bila je predstava koreografa Fouada Boussoufa Näss (les gens) francuske Compagnie Massala. Koliko god trajala, sudeći po reakcijama publike, mogla je i triput toliko. Od samog početka prihvaćajući opsesivni, sveprisutni ritam kao izvor i pokretač svih događanja na sceni, sedmorica plesača formiraju zajedništvo koje do samog kraja drži energiju, poput pulsirajućeg svemira. Započinju okrenuti leđima publici i poredani u liniju na horizontu promatraju svoju sjenu, i često se vraćaju toj jednostavnoj formaciji kao pred zid koji ne mogu proći. Silueta je motiv koji se često koristi. Plesači se povezuju tijelima i odjećom: najjednostavnija majica ima bezbroj praktičnih funkcija kao spona dvaju i više likova, pokrivalo za glavu, uže kojima se ograničava pokret, rasteže se do neprepoznatljivosti, skidaju je i oblače pojedinačno ili svi zajedno. Kroz radni pokret izvode se rituali koji se postupno, pulsirajući razvijaju od jednostavnih akcija u alegorijske slike.
  
  Koreografske kompozicije započinju jednih ritmičkim pokretom da bi se potom razvijale u nekoliko mogućih pravaca. Osim znakovite linije pred zidom, često se koristi motiv kola koji se postepeno gradi i raste do vorteksa kome se plesači u ekstazi prepuštaju. U programskoj knjižici navodi se da je koreograf Boussouf nadahnut marokanskim plesovima taskiwine i regadda, te misticizmom Gnawa tradicije. Plesači su različitih fizionomija: neki su izrazito tanki i mršavi, a neki krupni i naizgled teški, no svi neupitno iznimne tjelesne spremnosti. Egzotičnog, u stvari arapskog izgleda sa zapuštenim bradicama, sugeriraju priču koja u ovo doba izbjegličke krize dobiva i dodatnu, dirljivu dimenziju. Prisutni elementi hip-hopa, snažno usidreni u plemenske, afričke korijene, logičan su i organski nastavak cijele strpljivo građene kompozicije predstave. Autor napominje kako je otkrio vrstu hip-hopa koji je duhovan i prožet pradavnim običajima te je predstava Näss nastala na tom tragu tjelesnih rituala i mistike ukorijenjene u tradiciju Maroka i ostalih afričkih zemalja odakle uz koreografa dolazi i većina plesača.
  
  Osim plesnih predstava, dvadeseti Festival plesa i neverbalnog kazališta imao je niz raznih događanja na svakodnevnoj razini. U Mediteranskom plesnom centru održavane su jednodnevne radionice suvremene plesne tehnike (Scavetta, Fehér), a u novoaktiviranom prostoru nazvanom Plejs drugog dana festivala održana je izložba fotografija različitih autora 20 godina u Svetinčentu. U istom prostoru prezentiran je projekt Kreativni kutak Kreativne Europe, svaku večer razgovaralo bi se s koreografima o predstavama, a kasno u noć plesni bi umjetnici preuzimali i ulogu DJ-a.
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 7. listopada 2019.

Piše: