Plesna scena.hr

Da sve ide iz tebe

Sjećanje: Slavica Šenk (1948 -2019)

• 
  
  Pedagoginja i koreografkinja Slavica Šenk bila je i ostala sinonim za pulski Plesni studio Zaro (Studio za stvaralačke aktivnosti mladih Zaro koji je osnovala s Linom Milani 1991. godine), danas znan kao povijesno rasadište plesača i mjesto stasanja jedne skupine osebujnih plesnih umjetnika koji su svojim specifičnostima i talentom nesumnjivo obilježili domaću suvremenu plesnu scenu početkom 21. stoljeća.
  
  Slavicu Šenk nisam upoznala osobno, ali sam slušala o njoj i već sam broj njezinih učenika kao i njihovo poštovanje i zahvalnost izazivalo je pozornost. Zanimao me i prvi dio njezine karijere; rođena je u Karlovcu, kako se stvorila u Puli, odakle je došla, gdje je ona učila ples? Taj dio njezine neobične životne i umjetničke priče (tako znakovite za prostor i vrijeme u kojem je radila) popunila mi je ukratko Vladimira Vrhovšek, njezina prijateljica i kolegica još iz vremena svakodnevnog dijeljenja prostora i napora u Školi za klasični balet. U monografiji Škole u popisu učenika koji su je završili do 1999. godine, nećemo naći njezino ime jer je pred sam kraj školovanja (generacija koja je završavala 1968/69), za mukotrpnih priprema za diplomski ispit, dubinski povrijeđena grubim nerazumijevanjem nastavnice baleta, pukla i – odustala. Jednostavno više nije mogla, htjela trpjeti i kako je bila poznata kao vrlo čvrsta i karakterna osoba koja nije odstupala od svojih stavova, zagrebačku je Baletnu školu izbrisala iz svog daljnjeg života. Na poziv Silvije Hercigonje, Slavica se uključila u rad u Malom kazalištu Trešnja gdje vodi baletne tečajeve, i tu počinje njezino oblikovanje plesnog pedagoga. No, kad je od Silvijinih tečajeva formirana službena, gradska Škola za balet, Slavica više nije mogla raditi jer nije imala diplomu.
  
  I tako krajem sedamdesetih stiže u Pulu, gdje vodi Plesni studio u Pionirskom domu, budući Zaro. Njezina predanost i kvaliteta i značaj rada u kulturi ipak su s vremenom primijećeni te ju je 2001. država odlikovala Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. (Nadam se da joj je to pružilo određenu zadovoljštinu.) S mirovinom odlazi iz Pule i povlači se iz kulture u mir i prirodu; kao u nekom životnom krugu, smirenje i radost nalazi na imanju u šumi Blatuše, kraj Gvozda i blizu rodnog Karlovca, u radu na stvaranju drugačije, tihe i smirene, (toliko suprotne kazališnim spektaklima!) ekološki osviještene zajednice. Taj kratki tijek profesionalne priče ne zadire u privatnu, obiteljsku biografiju, i zapravo je samo uvod u nekoliko osobnih toplih svjedočanstava njezinih Zarovaca koja govore o Slavici Šenk ono bitno.
  
  „Slavica Šenk i Plesni studio Zaro koji je ona tada vodila je za mene bilo mjesto pripadnosti i druge obitelji. Red, rad i disciplina, strogost i odlučnost dali su smisao mom, tada, hobiju te uz ljubav i radost koju smo dijelili, želju da se nikada ne prestanem baviti svime čime se i danas bavim…“ (Andrea Gotovina)
  
  „Bilo je to točno prije trideset godina. Jedino čega se sjećam jest to da su me roditelji na moje insistiranje upisali kod Slavice i da su prvi dani u Zaru bili čisti izazov. (…) Kao dijete nisam bio neki plesački supertalent, ali sjećam se svoje zaigranosti i maštovitosti. Slavica je to prepoznala, gajila i znala je u kojem smjeru me treba gurati. (...) Ali kad netko ostavi snažan utisak na tvoj život, na tvoje zanimanje, nemaš što drugo nego biti zahvalan. Ne sjećam se da sam kao dijete ikad govorio da želim biti plesač, ali sam bio uvjeren da će umjetnost ili neko drugo zanimanje, gdje je kreativnost glavni motor, definitivno biti moj poziv.“ (Matija Ferlin, Glas Istre, 13. siječnja 2019.)
  
  „Mi smo jako mladi prošli rijedak režim discipline i očekivanja. To nije usporedivo s tečajevima za djecu, rekreativnom, veselom zabavom… sa Slavicom Šenk to nije bilo moguće. Ta strast i fokus koja su se od nas očekivali je bila na razini svakog profesionalnog koreografa. Nije bilo nikakve razlike u pristupu. Pogotovo kad si ušao u izabranu grupu, bio si pun strahopoštovanja i želje da to vratiš; i stalno si u pogonu, u funkciji predstave, a ne neko dijete koje se igra… Meni je bio važan način na koji je izrađivala tvoj talent. Nije nam nikada rekla da smo talentirani, nego je neprimjetno radila na njemu. Nije bilo šanse da se neko ubaci u ulogu dive! Vrlo je individualno radila, zato i jesmo izašli tako različiti u konačnici, trebalo je naći što te otvara, otkriti gdje si stao, na čemu trebaš raditi kao performer, glumac, plesač… Da sve ide iz tebe. Moralo se stalno raditi na sebi, a ona je podmetala situacije: dođeš nabrijan, pun energije a radi se – meditacija! Ili, ti bi se baš iskakao a radimo tai-chi! Kakav tai-chi?! Ono što će te izbalansirati…“ (Aleksandra Mišić, Kretanja, br. 23/24)
  
  „Zbog Slavice sam umjetnik koji voli ples i kazalište. Imao sam četiri godine kad sam prvi puta ušao na sat baleta u Studiju Zaro. Nikada neću zaboraviti njezin osmijeh i sreću kada je ugledala malog dječaka koji želi plesati. Obostrano smo se razveselili. Ubrzo sam postao njezin dasa – frajer, tako me zvala. Divio sam se njenoj energiji i znanju i povjerenju koje je imala u radu sa nama tada mladim plesačima.“ (Ognjen Vučinić)
  
  „Slavica je prepoznavala naše afinitete, tko je u čemu bolji ili nije, a u čemu je najbolji. To smo mogli namirisati već davno prije nego smo postali profesionalni plesači. Njegovala je taj segment koji smo velikim dijelom poštovali između sebe. U takvoj okolini iznjedrila su se trajna prijateljstva zbog čega nam je različitost drugog u plesu doprinosila zajedništvu. Usadila nam je poriv za plesom sto je uistinu važno u godinama u kojima smo se tim pozivom bavili već kao djeca. Tijekom godina je postalo jasno da su temelji u ranim godinama toliko snažno postavljeni da su kasnije postali podrška za stjecanje plesnog obrazovanja, razvijanje individualnosti i njegovanje svojih plesačkih afiniteta.“ (Roberta Milevoj)
  
  „Sa Slavicom Šenk sam bila od svoje četvrte godine. Bila nam je kao druga mama, osoba koja me, u pravom smislu, naučila gristi život." (Elda Kosanović-Radovik)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 29. listopada 2019.

Piše:

Maja
Đurinović