Kao posljednja predstava u okviru Sounded bodies festivala koji već petu godinu za redom nudi zagrebačkoj publici predstava koje propituju uporabu glasa i zvuka odnosno na tijela i fizikalnosti s te donose i prikazuje razne tehnike kontrole glasa i pokreta prikazana je plesna predstava Song svjetski priznate plesačice, koreografkinje i plesne pedagoginje Male Kline. Nadahnuće za ovu predstavu bila je Pjesma nad pjesmama čiji stihovi „language is one, body is one, life is one, one touch, one kiss, one breath, just one, just me, just him, just my love, just my dove, just one left, just...“ čine okosnicu plesne sekvence čijom je repeticijom i varijacijama strukturiran sadržaj ove cijele konceptom minimalističke predstave. No predstava ni u kom trenu ne zapada u zamku minimalizma u kojem stalne repeticije znaju zamoriti gledatelja nego pobuđuje zanimanje gledatelja za otkrivanjem nekog dubljeg značenja i smisla takvih ponavljana. Već pri samom ulasku gledatelje dočekuje na podu pozornice označen bijelim trakama zlatni rez koji omeđuje prostor izvedbe. Koreografkinja ga povezuje sa savršenošću ljudskog tijela ali i nudi kao prostorni put, realnost u kojoj izvedba nastaje.
Djelo je po riječima autorice zamišljeno kao ritual koji kabalisti nazivaju Midnight Garden u kojem tijelo ulazi u meditativno stanje i povezuje se s mističnim. Polazeći od sedam komora ljudskog tijela stiže se u tajnu komoru srca. Iz te mirujuće početne točke razvija se cijela sekvenca, ekspandira u prostor da bi se opet vratila u istu unutarnju mirujuću točku. Sekvenca koreografije zamišljena je kao jedinstvena cjelina koja se poput udaha i izdaha u jednom ciklusu širi i skuplja u nekom organskom kontinuiranom, univerzalnim ritmu. Eftychia Stefanou, plesačica besprijekorne tehnike, dočarala je tu jedinstvenost ponavljajućeg unutarnjeg refrena jednakom lakoćom i intenzitetom i svježinom kako na početku tako i na kraju predstave što nije bio nimalo lagan zadatak. Unatoč repetitivnosti, vještim koreografskim zaokretima, repeticijom po raznim frontama koje mijenjaju simboliku prenesenog teksta, varijacijama istog plesnog materijala, naglašavanjem nekih dijelova, Mala Kline je dobila kompaktnu cjelinu jedinstvenog plesnog izričaja tijela koje govori svojim vlastitim jezikom, bezglasno pjeva svoju vlastitu pjesmu.
U ovom slučaju glazba Nenada Sinkauza ima zadatak otvoriti prostor za ples, donijeti atmosferu, obojiti našu imaginarnu percepciju tih sedam prostora u kojoj se pojedine scene događaju a tijelo u reakciji s takvim prostorom kreira vlastitu pjesmu. Koreografija Male Kline podsjeća na postojanje intimnog prostora unutar nas samih i sklad nečujnih mističnih pjesama koje pjevamo svojim tijelom, dahom i svojim postojanjem. Tako je festival Sounded bodies završio bezglasnom vezom tjelesnosti i glazbe prikazanom kroz pokret.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 29. listopada 2019.
Song
koncept i koreografija Mala Kline
kreacija i izvedba Eftychia Stefanou
scenografija i kostimografija Petra Veber, glazba i zvuk Nenad Sinkauz, dizajn svjetla i tehničko vodstvo Jaka Šimenc
