Godine 2005. Vlasta Delimar osniva umjetničku i neprofitnu organizaciju Moja zemlja, Štaglinec zajedno s Vlatkom Vincekom te uz neprekidnu suradnju s Milanom Božićem, Marijanom Špoljarom, Galerijom S iz Koprivnice te lokalnom zajednicom DVD Štaglinec, Udrugom žena Proljeće i Mjesnim domom Štaglinec. Prvo ambijentalno događanje u Štaglincu, održano 2. srpnja 2005. godine, umjetnica je posvetila svome pokojnom ocu, napisavši u pozivnici da je padre padrone „nestao a s njim glavna snaga postojanja svih aktivnosti koje su davale smisao i korist jedne zemlje" (podsjećam na umjetničin odnos prema ocu čiju je istinu prihvatila tek nakon 25 godina, i to nakon njegove smrti), i pritom je uputila poziv umjetnicima kao i udrugama koje su posvećene ekologiji, geomantiji, energetskim sustavima te raznim oblicima duhovnosti da se pridruže vlastitim idejama vezanima uz koncept „zemlja".
I dok je prvi festival održan kao hommage Ivanu Delimaru, Vlastinom ocu, obrtniku – užaru, i pritom je dana i glavna okosnica budućih festivalskih okupljanja u znaku zelenih ideja – poticanja rasprava o umjetnosti zemlji, ekologiji i održivosti, od 2011. Međunarodni susret umjetnika u Štaglincu nosi naziv Antonio Gotovac Lauer. Kao što je izjavio Marijan Špoljar u razgovoru za Zarez 2011. godine (broj 311): „Poslije smrti Vlastina oca, poznatog lokalnog užara, njegovo je uredno održavano imanje s radionicama nedaleko od Koprivnice brzo zaraslo u korov. Umjesto da imanje proda, legitimna nasljednica i njezin partner Milan Božić odlučili su – ocu u spomen, a umjetnosti na slavu! – mjesto prepustiti umjetnicima. Ta kultivacija terena bila je dvostruka: i s umjetničkim i s ekološkim porivima, pa je tako od početka cijela akcija saživjela s predispozicijama svoje prirodne i svoje duhovne moći." I tako sve do ove godine užarska radionica Ivana Delimara služila je transformirana za umjetnička okupljanja prijatelja/ica i poznanika/ica Vlaste Delimar i Milana Božića.
Pritom su dva velika rada Vlaste Delimar vezana uz samu užarsku radionicu – kuću njezina oca. Prvi je rad Zrcala površina – Ljubav u Štaglincu iz 2014. godine kada je umjetnica komadima i krhotinama ogledala mozaično obložila frontalni dio kuće/užarske radionice, ističući kako je takva „simbolična zrcalna površina postala ujedno odraz uzajamne svijesti svih umjetnika koji su u Štaglinec dolazili te spoznaja i značaj stvaralačkog uma koji je kroz Štaglinec doživio visoki stupanj duhovne očišćenosti a što su najsnažnije pokazali umjetnici iz Azije 2013. donijevši sa sobom svoju kulturu i iskustva." Ta velika maniristička zrcalna površina – kuća kao zrcalna krhotina na desetu obljetnicu Štaglinca označavala je kako je svaki umjetnik/ica ostavio iza sebe neizbrisiv trag na tlu imanja užarske radionice.
Drugi i posljednji veliki Vlastin rad vezan uz očevu užarsku radionicu vezan je uz ovogodišnje rušenje i pokapanje kuće; vjerojatno je riječ o prvom sahranjivanju kuće u povijesti vizualne kulture. Rušenje i zakapanje očeve užarske radionice dokumentirano je fotografijom i videom. Fotografije su korištene u spomenutoj monografiji i za izložbu koja je priređena u AK galerija u Koprivnici, a video materijal je korišten u polusatnom istoimenom filmu.
Krenimo na sadržaj monografije. Prvi tekst pod naslovom Čudesni vužar Ivan Delimar ispisuje Vlasta Delimar kao posvetu ocu, njegovu pozivu obrtnika-užara (vužar) na čijem je imanju imala veliki projekt Moja zemlja – Štaglinec (2005-2015), završno ističući kako je danas navedeno zanimanje nestalo te je užarstvo kao tradicijski obrt uvršteno u Nacionalni registar kulturnih dobara. Slijedi tekst Andreja Mirčeva pod naslovom Sunovrat simboličkog: izvedba između psihoanalize i arheologije, koji kao što to i naslov sugerira, prožima psihoanalitička udubljivanja i arheološke iskopine u tekstovnu „arheologiju arheologije", ističući kako završni čin zakopavanja užareve kuće/radionice auto/destruktivan performans „transformira u gotovo pa protu-arheološku gestu usmjerenu ka generacijama nekih budućih arheologa i tragača za specifičnim duhom mjesta“. I dok Andrej Mirčev zanimljivo interpretativno spaja psihoanalizu i arheologiju u jedno, Milja i Tanja Špoljar ispisuju kreativan triplicirani tekst 3. Praznina, 2. De-konstrukcija, 1. Konstrukcija, posvećujući interpretativni okvir urušavanja kuće zen-budizmu, njegovom najvišem stupnju prosvjetljenja – satori, intuitivnom spoznavanju stvari nasuprot analitičkom i logičkom shvaćanju. Prazna površina bez užarske radionice novi je početak i nova kontemplacija, nešto slično kao u noveli Pad kuće Usher Edgara Allana Poea gdje je kuća poistovjećena s likovima. Tako je u jednom trenutku Vlasta Delimar rekla da nakon zakapanja kuće, Štaglinec počinje novi život, nešto poput tabule rase. Kasnije je navedenom pridodala: „No, tome ne može biti tako, jer sve ono što će se događati na tom prostoru, crpit će nakupljenu energiju koja je zakopana ispod njega i koju je nemoguće ignorirati." I završni tekst u katalogu pripada Silvi Kalčić koja pod naslovnom odrednicom Nastajanje i nestajanje kao bivanje u svijetu Vlastin koncept urušavanja i pokapanja kuće postavlja u kontekst izvedbene prakse land arta, ističući, među ostalim, sljedeće: „(…) percepcija publike kod prikazivanja videa, ikoničnost video slike, promišljanje odnosa stvarnost–prezentacija kao i analiza i tumačenje umjetničkog djela, bit će kraj umjetničkog procesa".
Završno podsjećam na susret Vlaste Delimar s Josipom Lisac u povodu priprema za retrospektivnu izložbu To sam ja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, povodom čega je umjetnica izjavila sljedeće o vlastitom ocu: „Moj otac je završio obrtničku školu i obučio se za užara. Kasnije je htio popraviti svoje obrazovanje pa je u Zagrebu odlazio na razne tečajeve koji su bili popularni u Jugoslaviji nakon Drugoga svjetskog rata gdje su odlazili zaposleni radnici kako bi se opismenili te upoznali s općom kulturom. Moj otac je odlazio u Radničko narodno sveučilište Moša Pijade. Meni je najzanimljiviji dio njegovog obrazovanja kako postati dobar suvremeni otac i suprug." (usp. Zarez, 375-376, 30. siječnja 2014.) Završno rekla bih da pokapanjem kuće kao svojevrsnom šamanskom praksom „struganja vlastitog kostura" umjetnica kao da je i pokopala traumu odrastanja – odgoja vezanu uz Ocu za razliku od umjetničina prijatelja Toma Gotovca aka Antonija G. Lauera koji je tu traumu ponio u grob.
© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 31. listopada 2019.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE