Treba se apdejtati i prilagoditi vremenu (1)

Intervju: Petra Glad Mažar, producentica i voditeljica Zagrebačkog plesnog ansambla

  • Petra Glad Mažar

    Prošlo je pet godina otkad je vodstvo Zagrebačkog plesnog ansambla preuzela producentica Petra Glad Mažar zamijenivši na toj poziciji plesačicu i koreografkinju Snježanu Abramović Milković koja u tom trenutku, nakon 22 godine na čelu ZPA postaje ravnateljicom Zagrebačkog kazališta mladih. Riječ je o presedanu na domaćoj plesnoj sceni, a rekla bih da ni u širem i povijesnom kontekstu nije čest slučaj da plesnu skupinu ne vodi plesni umjetnik, tj. osoba iz umjetničke prakse. Uskoro će biti sto godina od dolaska Margarite Froman i njezine skupine u Zagreb; Marcedes Goritz Pavelić je 1933. osnovala Zagrebačku komornu plesnu grupu; 1962. Milana Broš formira Eksperimentalnu grupu slobodnog plesa, a Vera Maletić Studio za suvremeni ples iz kojeg se 1970. odvaja Lela Gluhak Buneta i osniva Zagrebački plesni ansambl. I tako dalje, skupine se formiraju i gase, ali su u pravilu okupljene oko osobe koja predstavlja neku umjetničku poetiku i stav. Po odlasku Lele Gluhak u Australiju članice ansambla / plesačice mijenjaju se na vodećoj poziciji ZPA sve do dolaska Snježane Abramović (1992.) koja se tu uistinu pronalazi i odlično snalazi te ostaje na funkciji dugi niz godina.

    Bilo je prilično hrabro i nezahvalno prihvatiti vodeću poziciju ZPA nakon autoritativne Snježane Abramović Milković. Jesi li se u tom momentu činila kao jedina osoba od povjerenja? Nekako se to sve činilo više kao čin poslušnosti nego vokacije. Pogotovo stoga što je ansambl ostao kao podstanar u ZKM-u…

    Vodstvo ansambla preuzela sam u prosincu 2014. godine. Ne mislim da je ta odluka bila posebno hrabra budući da sam u radu ansambla intenzivno sudjelovala više godina te sam bila vrlo dobro upoznata s njegovim radom. Učinilo se prirodnim prihvatiti novi izazov, a sa strane Snježane Abramović Milković smatram da je to svakako bio čin povjerenja za koji sam i danas zahvalna. Riječ je o presedanu u hrvatskoj plesnoj praksi da producent vodi ansambl plesača. Međutim, ako se već vraćamo u povijesni kontekst, pitanje je koliko je uopće bilo producenata, koliko je bilo mogućnosti da se producenti uključe u stvaranje te koliko su se mogućnosti i opseg posla promijenili kroz vrijeme. Plesne inicijative i organizacije uglavnom su nastajale kao rezultat strasti plesnih umjetnika koji su onda altruistički iste organizacije i vodili, često s malim ili nikakvim formalnim obrazovanjem ili (ne)dovoljnim razumijevanjem šireg područja produkcije izvedbenih umjetnosti. Nevjerojatno je koliko su sposobni pojedinci promijenili sliku plesne scene i unaprijedili je kroz godine, i na tome im treba biti zahvalan. No, jesu li u tome bili uspješni kao umjetnici ili upravo kao svojevrsni producenti?

    Ostaje pitanje i kako se danas na našoj sceni percipira posao producenta. Često umjetnici omalovažavaju znanja i uloge producenata, a jednako tako osobe koje se bave produkcijom, a nisu senzibilizirane na umjetnost, umanjuju vrijednost umjetničkog rada. Vrijeme je da svi zajedno prestanemo staromodno razmišljati, treba se apdejtati i prilagoditi vremenu u kojem živimo. Osoba koja vodi ustanovu, organizaciju pa i ansambl u izvedbenim umjetnostima po mom mišljenju mora biti svestrana, širokih pogleda i interesa, senzibilizirana za umjetnost, a sa specifičnim znanjima o organizaciji, marketingu, financijama itd. Produkcija u izvedbenim umjetnostima odvija se na više razina, a osoba koja inicira, idejno kreira i nadzire projekte je upravo kreativni producent. Mlada je to vokacija u Hrvatskoj pa u skladu s tim nisam iznenađena reakcijama nekih aktera plesne scene koji su moju novu ulogu tumačili kao krinku za tuđe djelovanje što je naprosto – krivo.

    I da odgovorim na zadnji dio pitanja – da, ZPA i nakon 2014. svakodnevne treninge ima u ZKM-ovoj Poli dvorani. Jednako kao i Studio za suvremeni ples. Plod je to dugogodišnje suradnje profesionalnih plesnih ansambala u kojoj su sudjelovali ravnatelji ZKM-a od devedesetih do danas, a trudit ću se da se suradnja održi bez obzira na promjene u vodstvu kazališta.
    Petra Glad Mažar na Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčenatu
    Upoznali smo te kao malu, brižnu i nasmiješenu asistenticu Mirne Čubranić na Festivalu plesa i neverbalnog teatra u Savičenti no ti si u to vrijeme, kao mag. art. produkcije scenskih i izvedbenih umjetnosti već imala iskustva s nezavisnom kazališnom scenom. Koliko je to usporedivo s plesnom scenom i možda primjenjivo?

    Prvi angažman na Festivalu odradila sam volonterski kao studentica produkcije pri ADU u Zagrebu. Bilo je to prije trinaest godina, a u međuvremenu sam promijenila dosta uloga i funkcija na tom istom Festivalu te se iskušala u profesionalnom radu na nezavisnoj kazališnoj sceni. Profesionalni rad započela sam prilikom suradnji s umjetnicima poput Mirana Kurspahića (Sad kad je komunizam mrtav, moj život je prazan, Koriolan-stup društva, Zadatak, Žrtve zemljopisa 2), Rone Žulj (Hommage I), Darija Harjačeka (In Camera), Helene Petković (Radio Kundera), Renate Carole Gatice (Šarengrad), Jasne Žmak i Gorana Ferčeca (Dramaturški studio & Mala noćna čitanja) itd., a vrijedno mi je bilo i iskustvo rada u ustanovi kao operativni producent Teatra &TD u kazališnoj sezoni 2008/2009. Okušala sam se i kao scenografkinja u Teatru &TD (Irinina duša je kao skupocjeni klavir) te u Kazalištu Virovitica (Polja mašte), a od 2012. do 2016. zajedno s kolegicom Vedranom Klepicom umjetnički sam vodila KUFER koji sam napustila zbog obaveza u ZPA.

    Plesna scena je dio kazališne scene tako da je naučeno apsolutno primjenjivo. Postoje specifičnosti svakog projekta na nezavisnoj sceni ali to se nužno ne naslanja na izričaj ili žanr nego na cjelokupnu ideju, potrebe i okolnosti. U razlikama među dramskim i plesnim projektima, eventualno mogu samo navesti razlike u suradnji s glumcima i plesačima ali ni to nije pravilo jer danas se umjetnička polja neprestano miješaju pa se i suradnici angažiraju ovisno o projektu.
    Petra Glad Mažar tijekom rada na projektu u Zagrebačkom kazalištu mladih
    U početku je uz tebe postojalo Umjetničko vijeće u kojem su bili iskusni plesači Aleksandra Mišić i Ognjen Vučinić te nešto mlađa Martina Nevistić. No to nije potrajalo. Na koji način promišljaš repertoar?

    Imati Umjetničko Vijeće uz voditelja producenta bila je moja ideja koju je Snježana rado prihvatila. Sigurno joj je na taj način bilo drago u djelovanje i odlučivanje uključiti i dio plesača. Alex, Ogi i Martina jedno su vrijeme predlagali estetske smjernice, koreografe i pedagoge s kojima bi ZPA surađivao ali ta se praksa nije održala djelom zbog dinamike i tempa rada ansambla ali ponekad i estetskih nedoumica. Vrlo brzo, tijekom 2015. godine, Ognjen i Aleksandra posvetili su se studiranju na ADU i vlastitom autorskom radu, a ja sam odlučila da članove Vijeća neću mijenjati drugim osobama. Umjesto toga, raspustila sam Vijeće i odlučila na drugi način voditi ansambl, promišljati repertoar i u drugom obliku surađivati s članovima plesačima. Kao producentici festivala i MPC-a, do mene dolaze informacije o pozamašnom broju radova umjetnika iz cijelog svijeta. Prateći također scenu u Hrvatskoj i u inozemstvu, zamjećujem naravno i neke umjetnike koji bi bili zanimljivi za suradnju sa ZPA. S velikim poštovanjem prema dugogodišnjem postojanju ZPA, prihvatila sam neke zadatosti ali i širinu kakvu je ansambl oduvijek imao. Smatram da ZPA kojeg zajednica vidi kao svojevrsni mainstream hrvatske scene ne smije oblikovati samo jedna estetika, dakle to ne može biti samo jedan umjetnik, koreograf, plesač i sl. Za budućnost takve kompanije nije dobro osloniti se na jednog vođu jer kada nje(ga) više nema postoji opasnost od destabilizacije i urušavanja.

    U oblikovanju repertoara ZPA nastojim birati suradnike koji su u stanju u sinergiji stvarati kreativni proces koji će na neki način pomaknuti granice ansambla. Ponekad su to granice prepoznatljive izvanjskom oku, primjerice kad predstavu dobro prihvati publika i/ili kritika, a ponekad se radi o granicama koje su značajne za rad ansambla na sebi, iznutra. Naravno, najljepše je kad se sve spoji u jedan uspješan projekt. U posljednjim sezonama imali smo sreće učiti u prekrasnim, u estetici i pristupu bitno različitim, procesima s Matijom Ferlinom i Davidom Hernandezom, a obje predstave vrlo su uspješne i dobro prihvaćene među svojom publikom i tržištima. Koreografe, koji najčešće jesu glavni autori plesnih predstava, biram uzimajući u obzir njihov raniji rad, pokušavajući pronaći razloge za suradnju s obje strane; što ansambl može dobiti i naučiti, a što dati tom umjetniku te koji bi bio njezin ili njegov motiv za suradnju, pitanja su koja promišljam. U trenutku kad mogu argumentirati svoje želje i stavove, koreografska imena komentiram s članovima ansambla. Njihovo mišljenje mi je važno jer naposljetku oni su ti koji će provesti šezdesetak dana s nekim u dvorani. Naučila sam da negodovanje ne slušam, ali svi konstruktivni komentari su vrlo dobrodošli. Uvela sam običaj da kada god je moguće koreografa pozovem ranije da ansamblu predstavi sebe i svoju praksu. To je svojevrsna priprema dobra za sve suradnike na budućem projektu, a meni prilika za osobno upoznavanje i bolje planiranje procesa, da olakšam vlastitoj intuiciji.

    Uz velike ansambl predstave, mislim da je bitna stvar koju sam uvela produkcija manjih formata i generalno širenje repertoara. Repertoar trenutno obuhvaća šest predstava koje se izvode, dok je ranije to uglavnom bila jedna ili ponekad dvije produkcije. Broj izvedbi je time također narastao! Uzimajući u obzir da suvremeni ples nije uvršten ni na koji način u odgojni-obrazovni sustav u zemlji, a susret s njim je najčešće slučajan, bila mi je želja producirati predstave za mlađu publiku, od Fizike koja je igrala čak pet godina do Esc Room premijerno izvedene lani. Manjim formatima, poput dueta Other, ili sada već dva trija nastala iz većih ansambl predstava (Spone, Vidljivo Nevidljivo) htjela sam dovesti ZPA na neke nove pozornice gdje sa velikim ansambl predstavama iz tehničkih i financijskih razloga ne može ići.

    Tijekom posljednje dvije godine moja desna ruka u promišljanju repertoara i općenito u Poli dvorani je Petra Valentić, uz koju je naprosto sve lakše. Nas dvije se odlično razumijemo i slažemo, mislim da jedna od druge u tom procesu i jako puno učimo.
    Petra Glad Mažar s članovima Zagrebačkog plesnog ansambla na gostovanju u Kini
    Uz funkciju voditeljice ZPA ide i briga oko Festivala neverbalnog kazališta u Savičenti i rada Mediteranskog plesnog centra. To je zapravo već veliki pogon kulture koji raste

    Festival plesa i neverbalnog kazališta osnovan je 2000., a Mediteranski plesni centar 2011. oboje pod kapom ZPA obzirom da je inicijatorica tih projekata u tom trenutku bila i voditeljica ansambla. I prije nego sam postala ravnateljicom ZPA, bila sam uključena u oba projekta i to u osobnom pogledu, na vrlo emotivan način. Festival je bio prijelomni trenutak radi kojeg sam izabrala ostati vezana uz suvremeni ples, a u MPC sam uključena od njegovog osnivanja.

    Ljetos smo proslavili dvadesetu obljetnicu festivala koji se s godinama mijenja ali i opstaje kao posebnost šarmantne Savičente i kao jedinstveni event na europskoj plesnoj mapi. Jedna od najljepših anegdota koja mi se dogodila kada je sad već davno na kongresu u Pragu ravnateljica Tanec Praha festivala ispričala priču o „crazy village in the Balkans with the most beautiful renaissance Castle in which there is a contemporary dance festival“. Bila sam strašno ponosna javiti se iz publike i reći „That's me!“ Taj je festival razlog zbog kojeg sam se okrenula plesnoj umjetnosti, začarao me. U najljepšoj scenografiji dotad najmanjeg gradića u kojem sam bila svake bi se festivalske večeri dogodila predstava na koju su gledatelji, njih oko šestotinjak, došli iz udaljenih većih središta poput Pule, Poreča, Rijeke, neki čak i iz daljih mjesta, kako bi vidjeli predstavu suvremenog plesa, predstavu iza koje nema popratnog programa osim ugodnih razgovora. Mislim da je jasno da sam i dalje pomalo zaljubljena u taj projekt koji je sad nakon niza godina već jako dobro uhodan sa stalnom produkcijskom i tehničkom ekipom. Na tome se posebno mora zahvaliti Mirni Čubranić koja je sve genijalno posložila prije mene!

    Mediteranski plesni centar projekt je koji provodimo zajedno sa Općinom Svetvinčenat koja osigurava prostor dok ZPA osigurava sadržaj. Prema mogućnostima investiramo u prostor i njegovo opremanje, nedavno smo uspjeli pronaći financije za ugradnju ventilacije i klimatizacije, a pred nama je upravo uređenje zidova i ugradnja sustava zamračivanja kako bismo ostvarili uvjete za potrebe izvođenja različitih projekata; od bijelog galerijskog postava do black boxa. Pravi je izazov graditi plesni centar sa zaista skromnim financijskim mogućnostima, a veliko je zadovoljstvo vidjeti koliko je korisnika zainteresirano za njega; od umjetnika i umjetnica koji prosječno kroz godinu prijavljuju više od 120 radova na rezidencije do članova zajednice koji, jednom kad ih se dovede prvi put, rado sudjeluju u radu centra, kao gledatelji ili kao polaznici nekih od edukativnih programa ili kao sudionici uključeni u umjetnički proces.

    Baš kao što je Petra Valentić moja desna ruka u vođenju ansambla, velika pomoć u vođenju festivala i upravljanju prostorom mi je kolegica producentica Nina Križan. Pogon je to koji raste, a doći će i trenutak kada će MPC i festival kao njegova aktivnost izrasti dovoljno da se odvoje u samostalnu jedinicu – organizaciju, ustanovu, vidjet ćemo... Zasad ne postoje financijski niti kadrovski uvjeti da se to dogodi ali se nadam da će kroz nekoliko godina biti ostvareni.

    © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 19. studenoga 2019.

    (pročitajte drugi dio intervjua)

Piše:

Maja
Đurinović

kritike i eseji