Završni krug (End Cycle) je kratki (osamnaest minuta) eksperimentalni plesni film redatelja i medijskog umjetnika Vladislava Kneževića iz 2017. godine koji nastavlja svoj put prikazivanja. (Godine 2018. nagrađen je na STFF-u; dobitnik je posebnog priznanja na 23. Splitskom filmskom festivalu jer, između ostalog: „Prevođenjem humanističkog stava u koherentan filmski smisao, Završni krug nudi snažnu meditaciju o destrukciji, patnji i otporu tijela.“) Naša publika imala ga je prilike vidjeti i na prvom festivalu plesnog filma u Zagrebu koji se OFF – gotovo gerilski, 2019. održao u HALI V unutar PLATFORME HR umjetničke organizacije TALA pod nazivom Centar međunarodni filmski festival – Fokus: Plesni film.
End Cycle sam u jednom tekstu nazvala remek-djelom koje diše kao organizam koji postaje nešto što je istovremeno unutra i vani. Ostvaruje poetsku dimenziju svijeta koji nastaje, ali prije nego što ostvari svoje ja, svoju svijest o postojanju sebe, postaje dio znanstveno-fantastične mašinerije. Naime, plesač (čije kretnje proizlaze iz buto estetike) postupno postaje svjestan svoje okoline, ali ne i svijesti o svojem ja kojom ima šanse postati ljudsko biće. Podsjeća na stanice koje reagiraju na okolinu i preskaču evolucijski razvoj kakav nam se, primjerice, opisuje u biologiji. Zanimljivo je da se pojavljivanje tijela s kojeg padaju komadi (zemlje, gipsa) događa u ogromnom hladnom prostoru bivšeg nečega, vjerojatno pogona, u kojemu se nekada nešto događalo. Značenje ovog filma ostvaruje se u više slojeva i čini mi se da različite interpretacije koje film dozvoljava samo pridonose njegovoj vrijednosti. Riječ je o izuzetnom filmu na koji bi i plesna publika trebala obratiti pozornost. Stoga smo autoru postavili nekoliko pitanja.
„Krajnje reducirana pokretljivost i napetost fizičkog tijela postavljenog u napušteni proizvodni pogon. (…) Traumatična pozicija tjelesnosti ogoljena je u kružnom, nezaustavljivom kretanju prema podatkovnoj konverziji materijalnog svijeta…” Citiramo iz sinopsisa filma u kojem surađujete s Takaom Kawaguchijem koji se, kako zaključujem po načinu kretanja, pokazuje kao buto plesač. Kako ste došli u kontakt s njim?
S iznimno zanimljivim umjetnikom Takaom Kawaguchijem došao sam u kontakt u kontekstu suradnje između Udruge Domino i producentice Ayako Miyake koja je preko japanske Saison Foundation ostvarila financijsku potporu za realizaciju nekoliko koreografskih radova hrvatskih i japanskih umjetnika ali i moj film End Cycle. Takao je predložio vrlo fleksibilnu suradnju i prihvatio koncept koji sam imao namjeru ostvariti u mediju filma. U nastupu koji je imao u 2017. u Zagrebu (Takao je nastupio u Zagrebu i 2015., vidi ovdje, op. ur.) dobrim dijelom se koristio idejama koje sam mu predložio a performans je uključivao prožimanje nemontiranog, sirovog video-materijala i fizičko kretanje prostorom. Kružno kretanje kao osnovu i tretiranje tijela poput slikarskog platna koreografski je interpretirao na autentičan način pun snažnog energetskog naboja. Za vrijeme svog boravka u Zagrebu Takao se paralelno pripremao za nastup ali i za film. Želio sam da pokreti budu što minimalniji i da vidljivost koreografskog aspekta reduciramo do krajnosti. Nekoliko dana proveli smo dogovarajući mogućnosti pokreta. S obzirom da sam prvi put bio u plesnoj situaciji za artikuliranje takva zahtjevna rada imao sam puno povjerenje u iskusnog plesača kakav je Takao. S druge strane on je sve odluke o filmu prepustio meni, tako da smo ostvarili sjajnu suradnju i realizirali radove u različitim medijima koji su dobar primjer kvalitetne interakcije. Kroz vrlo kvalitetnu suradnju i dogovor imali smo svaki sa svoje strane potpuno otvorenu situaciju za kreativni proces. Moj prijedlog je bio da postavimo neke osnovne buto postulate kao osnovu kompatibilnu s konceptom. Pozicije tijela i minimalni pomaci upućuju na kolektivno sjećanje na fizičko ustrojstvo stvari koje nestaju u hladnoći calculusa. Ples se u ovom slučaju pokazao kao zanimljiva, specifična mogućnost za artikuliranje ideja i razvijanje koncepata kojima se bavim u filmovima na različite načine. Ta situacija otvorila mi je prostor za filmsko istraživanje i novo iskustvo rada, a to smatram neprocjenjivom i važnom dimenzijom projekta.
U jednom razgovoru ste spomenuli da se Takao Kawaguchi zapravo ne smatra buto plesačem.
Da, Takao se ne smatra buto umjetnikom iako je, u svojoj bogatoj karijeri radio na projektima te vrste a i poznavao je Kazua Ohna koji je preminuo 2010. navršivši 104 godine. On je nadahnuo mnoge plesne umjetnike i jedan od utemeljitelja te vrste beskompromisnog izričaja. Osnovni buto principi su svojevrsna refleksija na nepojmljivu patnju tijela prilikom nuklearnog udara. Upravo ta razina minimalne pokretljivosti tijela bila mi je poticajna u kontekstu problematike posthumanog i evidentnog procesa podatkovne konverzije materijalnog svijeta. Ti izuzetno spori i hiperkontrolirani pokreti tijela pokušavaju održati svojevrsnu koheziju. Otpadanje površinskih slojeva upućuje na nezaustavljivost procesa dematerijalizacije.
Kakvom ste se tehnikom snimanja koristili?
Koristeći se profesionalnom scenskom tehnikom snimanja kružnim šinama postavljenima u puni krug pokušao sam inducirati osjećaj nezaustavljivosti. Kamera u kretanju punim krugom predstavlja jak stilizacijski postupak, znak, i ne koristi se često u filmskoj praksi. Ovdje je 360 stupnjeva baza koncepta u odnosu s pokretom koji se odvija u gotovo fiksnoj točki. Snimanje je bilo intenzivno i nesumnjivo teško za izvođača a od ekipe je zahtijevalo potpunu usredotočenost. U napuštenom objektu tvornice izveli smo šest repeticija u trajanju između 15 i 20 minuta. Za svako ponavljanje skidao se kompletan gips i ponovno nanosio na cijelo tijelo. Zanimljiv detalj je i da u buto praksi postoje izvedbe koje ne uključuju prisustvo publike tako da i sam čin snimanja relacionira takvu bizarnu situaciju. Ton sa snimanja koristili smo u postprodukciji i kreirali gustu zvučnu sliku. Akustički prostor u višeslojnom, intenzivnom i kumulativnom karakteru temeljen je na različitim aspektima disanja, pucketanja, udaraca, struganja koje generira tijelo postavljeno i pokrenuto u izuzetno dramatičan kontekst.
Koje Vas filmske forme najviše zanimaju?
Još od najranije faze bavljenja filmom bio sam oduševljen onim segmentom filmske umjetnosti koja u fokus postavlja fantastično i neočekivano, nadnaravno i zagonetno ili filmovima u kojima stvarnost kroz redateljevu viziju postaje začudna. Interes za suvremenu umjetnost razvio mi je i jedan specifičan odnos prema filmskim istraživanjima kojima se bavim. Upravo kroz spajanja nelinearnih narativnih formi, vizualnog istraživanja i eksperimenata sa zvukom pokušavam ukazati na potencijale i mogućnosti medija. Zanima me hermetizacija popularnih žanrovskih obrazaca primarno SF-a, hibridne forme i svojevrsna fuzija postupaka. U End Cycle posljednja scena filma u kojoj digitalni kod generira nestajanje plesačeva tijela pravi je primjer kako način procesuiranja tonskog zapisa sa seta tako i korištenja generativnog, sintetičkog zvuka.
Planirate li realizaciju novog filma?
Postoji znakovit interes s japanske strane za realizaciju novog filma, a prije nekoliko tjedana započeli smo preliminarne razgovore o produkcijskim mogućnostima za snimanje na jednoj, vrlo specifičnoj i zahtjevnoj lokaciji ali i animaciju morfirajućih objekata koji uspostavljaju neočekivanu dramaturgiju i dodaju novu potenciju koreografskom aspektu.Ž
© Ljiljana Mikulčić, PLESNA SCENA.hr, 6. prosinca 2019.
Autorski tim filma End Cycle (Završni krug)
koncept/redatelj Vladislav Knežević, koreograf/performer Takao Kawaguchi
snimatelj Predrag Vekić, zvuk Hrvoje Pelicarić, montaža Daria Blažević, maska Akiko Sato, SFX Mario Kalogjera, izvrsni producenti Miran Jurić/Vladislav Knežević
producenti Ayako Miyake / Zvonimir Dobrović
produkcija Domino / Saison Foundation
zemlja Hrvatska / Japan
HD
trajanje 18 min.
2017.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE